Nakon što smo podrobno govorili o sunnetu, njegovoj ulozi i o mjestu koje je zauzimao kod prve generacije muslimana, u narednim redovima, a prije nego što navedemo konkretna pravila za razumijevanje sunneta, osvrnut ćemo se na jednu važnu temu, a to je zapisivanje hadisa u prvim stoljećima islama. Naime, mnogi kritičari islama, kao i oni koji djelimično ili potpuno odbacuju sunnet, ili prigovaraju predajama koje su zabilježene u hadiskim zbirkama, često kao argument navode da su te knjige napisane relativno kasno u odnosu na period kada je živio Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, dokazujući to i time da postoji velika vjerovatnoća da su te predaje, tokom vremena, bile izložene različitim izmjenama, bilo da se nešto dodalo ili oduzelo od njihovog originalnog teksta, te ih kao takve smatraju neprihvatljivim odbacujući dio ili čak sve hadise.
Zapisivanje hadisa u vrijeme Poslanika
Posebna odlika islama jeste njegova preciznost, bilo da se radi o kur’anskim ajetima ili o hadisima Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. Uzvišeni Allah počastio je ljude Svojom posljednjom Objavom, time što je ona pečat svih objava i u konačnici predstavlja jedan cjelokupan sistem vrijednosti. Nema ništa u islamu a da je ostalo nepojašnjeno ili da na određeno pitanje nema adekvatan odgovor. Pojašnjavanje vjere i njenih propisa bio je osnovni zadatak Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. Njegova brižnost prema ljudima može se naći na nekoliko mjesta kako u Kur’anu tako i u sunnetu. Predaje koje ćemo navesti, a koje govore o zapisivanju hadisa tokom Poslanikovog, sallallahu alejhi ve sellem, života, oslikavaju savršenstvo ove vjere, te su argument protiv onih koji smatraju sunnet dodatkom u vjeri koji nije validan, te protiv onih koji žele da odvoje sunnet od Kur’ana, a čiji je krajnji cilj, ili da zanegiraju Kur’an u cijelosti, ili da ga tumače po svom nahođenju i shodno svojim prohtjevima.
• Ebu Hurejra, radijallahu anhu, rekao je: “Niko od ashaba, osim Abdullaha b. Amra, nije znao više hadisa od mene, s tim što je on hadise zapisivao, a ja nisam.” (Buhari, 113)
• Kada je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, prilikom oslobođenja Meke održao govor, jedan od prisutnih po imenu Ebu Šāh, zatražio je da se taj govor njemu napiše, pa je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Napišite Ebu Šāhu.” (Buhari, 2434; Muslim, 1355)
• Kada se pogoršalo zdravstveno stanje Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i kada je bio na samrtnoj postelji, prisutnima se obratio riječima: “Donesite mi nešto kako bih vam mogao zapisati oporuku nakon koje nećete nikada skrenuti sa Pravog puta.” (Buhari, 114)
• Abdullah b. Amr b. As rekao je: “Zapisivao sam sve što bih čuo od Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, želeći da to zapamtim, pa su mi Kurejšije zabranili. Rekli su: ‘Zar pišeš sve što čuješ, a Allahov Poslanik je čovjek, priča i u srdžbi i kada je smiren?’ Ja sam to ispričao Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, a on je pokazao prstom na svoja usta i rekao: ‘Piši, jer tako mi Onoga u Čijoj je ruci moja duša, iz njih ne izlazi ništa osim istina.’” (Ahmed, 6802; Ebu Davud, 3646, sa ispravnim lancem prenosilaca)
• Prenosi se da je Ebu Bekr, radijallahu anhu, Enesu b. Maliku napisao propise vezane za izdavanje zekata. (Buhari, 1454)
• Alija, radijallahu anhu, rekao je: “Kod nas (ehlul-bejta) nema nikakve posebne knjige koju čitamo osim Allahove Knjige i onog što je zapisano na ovoj stranici. Na njoj su zapisani propisi o krvarini za nanesene rane i povrede, propisi o starosnoj dobi deva koje se daju za krvarinu, i da je Medina harem – zaštićeno područje od Ajra do toga i toga (brda Sevr)…” (Buhari, 3172)
• Kada je Enes b. Malik čuo riječi Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: “Niko od onih koji posvjedoče da nema boga osim Allaha i da sam ja Allahov Poslanik neće ući u Vatru, niti će njime biti nahranjena vatra”, rekao je: “Svidio mi se ovaj hadis pa sam rekao svome sinu da ga zapiše i on ga je zapisao.” (Muslim, 33)
• Enes b. Malik običavao je govoriti: “Sačuvajte znanje zapisivanjem.” (Takjidul-ilm, str. 122)
U navedenim predajama, kako od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, tako i od ashaba, nalazimo ne samo dozvolu zapisivanja hadisa, već i podsticaj da isti budu zapisani, a sve sa ciljem da se sačuva ispravna i originalna vjera.
Zapisivanje hadisa u vrijeme tabiina
Nakon ashaba, veliki značaj u zapisivanju hadisa pripada generaciji koja je neposredno slušala, učila i zapisivala hadise od ashaba, a to su tabiini.
Navest ćemo nekoliko izjava tabiina koje su osnova kada je u pitanju zapisivanje hadisa.
• Abdurrahman b. Harmela rekao je: “Imao sam slabo pamćenje, pa mi je Seid b. Musejjib dozvolio da zapisujem.” (Takjidul-ilm, str. 126)
• Ebu Revk prenosi da je Amir rekao: “Zapisivanje čuva znanje.” (Takjidul-ilm, str. 126)
• Ša’bi je rekao: “Kada čujete nešto od mene, zapišite to pa makar na zid.” (Takjidul-ilm, str. 127)
• Hasan el-Basri rekao je: “Najbolje čime se čuva znanje jeste zapisivanje.” (Takjidul-ilm, str. 129)
• Jednom prilikom Katadu su upitali: “Da li ćemo zapisivati što čujemo od tebe?”, a on reče: “A šta vas sprečava da zapišete!?” (Takjidul-ilm, str. 132)
• Ebu Kulaba je rekao: “Draže mi je pisanje nego zaborav.” (Takjidul-ilm, str. 133.)
Pored navedenih predaja o odlikama zapisivanja znanja općenito i hadisa posebno, spomenut ćemo i listove (suhufe) tabiina koje su oni zapisivali od svojih učitelja ashaba. Tako nalazimo listove Seida b. Džubejra od Ibn Abbasa, listove Bešira b. Nehika od Ebu Hurejre, listove Mudžahida od Ibn Abbasa, listove Ebu Zubejra od Džabira b. Abdullaha, i mnoge druge listove na kojima su se zapisivali hadisi Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem.
Zapisivanje hadisa u vrijeme tabi-tabiina
Kako je vrijeme odmicalo, u islamskom ummetu dolazi do pojave raznovrsnih devijacija, koje su načele određene grane islama, poput islamskog vjerovanja ili fikha. Do početka prvih zastranjivanja, hadisi i islamsko znanje zapisivani su na listove, bez ikakvog hronološkog poretka ili određenog sadržaja. Nakon tabiina, a otprilike oko 140. hidžretske godine, počinje period tabi-tabiina, odnosno treće generacije muslimana. Ova generacija muslimana odlikovala se time što je kao čvrsti bedem stala u odbranu izvornog učenja islama, te je, koliko je bilo moguće, suzbijala nastanak novih i širenje postojećih devijacija. U ovom periodu hadisi i islamsko znanje počinju da se razvrstavaju po poglavljima i knjigama. Zatim, počinje da se vodi još veća briga o prenosiocima hadisa, kada se i pojavljuju prve knjige u kojima se navode prenosioci, te daje ocjena njihove kompetentnosti za prenošenje hadisa. U knjige u kojima su se bilježili i pisali hadisi po poglavljima, dodaju se i mišljenja ashaba i tabiina, te je tako svako poglavlje islama bilo sazdano od hadisa Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, mišljenja ashaba, te njihovih nasljednika. Ovakav način zapisivanja hadisa po poglavljima, te sa mišljenjem ili komentarom ashaba, daje nam na uvid u to kako su to prve generacije islama shvatale riječi i postupke Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem.
Najpoznatiji autori koji su napisali hadiska djela iz ove generacije su:
• Ebu Muhammed Abdulmelik b. Abdulaziz b. Džurejdž (150. h. g.) u Meki,
• Muhammed b. Ishak b. Jesar (151. h. g.) u Medini,
• Ma’mer b. Rašid es-Sanani (153. h. g.) u Jemenu,
• Ebu Amr Abdurrahman b. Amr el-Evzai (156. h. g.) u Šamu,
• Muhammed b. Abdurrahman b. Ebu Zib (158. h. g.) u Medini,
• Rebi b. Sabih el-Basri (160. h. g.) u Basri,
• Šu’ba b. Hadžadž (160. h. g.) u Basri,
• Sufjan b. Seid es-Sevri (161. h. g.) u Kufi,
• Lejs b. Sa’d el-Fehmi (175. h. g.) u Egiptu,
• Ebu Selema Hammad b. Selema (176. h. g.) u Basri,
• Malik b. Enes (179. h. g.) u Medini,
• Abdullah b. Mubarek (181. h. g.) u Horasanu,
• Abdullah b. Vehb (197. h. g.) u Egiptu,
• Sufjan b. Ujejna (198. h. g.) u Meki,
• Muhammed b. Idris eš-Šafi (204. h. g.) u Egiptu,
• Abdurrezak es-Sanani (211. h. g.) u Jemenu.
Nakon generacije tabi-tabiina, u trećem hidžretskom stoljeću dolazi do procvata islamske nauke u svakom pogledu. Ovo stoljeće karakterizira naučna borba protiv raznovrsnih devijacija koje su bile zadesile islamski ummet, poput mu’tezila i džehmija. Zatim, u ovom periodu islamski su učenjaci uložili veliki trud u izdvajanju vjerodostojnih hadisa od onih koji su ispod tog stepena. Tako je došlo do pisanja dvije najvjerodostojnije hadiske zbirke, Sahiha imama Buharija i Sahiha imama Muslima. Historijski doprinos hadiskoj nauci dali su svakako i sakupljači četiri Sunena. Pored njih, neophodno je spomenuti i ostale islamske učenjake koji su svojim nesebičnim trudom, konstantnim zalaganjem, i velikim odricanjem ostavili islamskom ummetu kao naslijeđe jednu bogatu riznicu znanja. Ta njihova ostavština rezultat je ne samo ulaganja zdravlja i vremena, već su i neki od njih bili izloženi različitim fizičkim torturama tokom svog života. Pero islama u tom vremenu nosili su Ahmed b. Hanbel, Ishak b. Rahavejh, Ali b. Medini, Jahja b. Mein, Muhammed b. Meslem, Ebu Zura, Ebu Hatim, imam Darimi i mnogi drugi.
Nakon ove veoma sažete analize o zapisivanju hadisa u prvim stoljećima islama, dolazimo do zaključka da je Uzvišeni Allah počastio ovaj ummet ulemom koja je vodila brigu o Njegovoj vjeri, a sve sa ciljem da se kroz vrijeme sačuva izvorni oblik islama od raznovrsnih devijacija i promjena. Naši učenjaci, iako već stoljećima iza nas, i dalje sijaju poput zvijezda na nebu, izazivajući divljenje onoga ko ih posmatra.