Veza pojedinca i zajednice temelji se na principu uzajamne koristi, a to znači da se uspjesi pojedinca smatraju uspjesima zajednice i obrnuto, kao što se greške i negativnosti odražavaju na jednu ili na drugu stranu.
Pojedinac može da postigne određene uspjehe i rezultate, ali su oni ograničene prirode i ne mogu biti u onom omjeru kao kada iza svega stoji zajednica. Da bi se pokrenuo ka nekom uspjehu, da bi ustrajao u tome i da bi uspio ostvariti taj uspjeh, pojedinac mora sam sebi da bude vodilja kroz sve te faze, mora da sam sebi nađe motivacione faktore, da tu motivaciju održava na zavidnom nivou i da sve to dovede do samog kraja.
Međutim, ukoliko bi na tom putu imao podršku zajednice, to bi značilo jednu vrstu prečice ka uspjehu. I ne samo to, to bi bila jedna vrsta olakšanja za pojedinca. Sam osjećaj da podršku na putu uspjeha imamo od šire zajednice, većeg broja ljudi, i da u tome imamo podršku čitave jedne mašinerije, jača našu motivaciju, daje nam vjetar u leđa i cijeli naš poduhvat čini ozbiljnijim, jer tada ćemo se i više potruditi kako ne bismo iznevjerili povjerenje te zajednice. Samim time, ukoliko imamo podršku zajednice, to znači da nemamo opstrukcije, ili da će zajednica pokušati da neutralizira utjecaje raznoraznih opstrukcija.
Kultura podrške pojedincu, odnosno izgradnja zajednice koja sadrži potporu pojedincu, trebao bi biti imperativ svakog muslimana. Najmanji vid i oblik svega toga jeste ne biti opstrukcija na putu uspjeha. O tome nam govori i predaja od Ebu Zerra, radijallahu anhu, koji je upitao Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: “Allahov Poslaniče, kako ću postupiti kada oslabim i kada ne budem mogao raditi neka djela?”, a on mu reče: “Nemoj ljudima činiti zlo, to će ti se računati kao da si udijelio sadaku.” (Muttefekun alejhi)
Primjetno je da u današnjem društvu sve više imamo problem opstruiranja tuđeg uspjeha. To se može smatrati ezijetom drugoga, jer su ljudi posebno osjetljivi na to. Ambiciozne osobe, bilo da se radi o ovosvjetskom napredovanju ili napredovanju u dobrim djelima, vrlo često teško doživljavaju opstrukcije. To je zbog toga što je svaki put ka uspjehu – put odricanja i ulaganja velikog truda. To odricanje najčešće je odricanje od onoga što nam je drago, onoga što je dozvoljeno od ovosvjetskih uživanja, od dragih ljudi i sl. Samim tim što osoba u svom životu prakticira islamske norme, od nje se zahtijeva mnogo truda, žrtvovanja i odricanja. Ako na to dodamo visoke ambicije koje osobu vode ka uspjehu, onda je to još mnogo odricanja i žrtvovanja. To odricanje i žrtvovanje dolazi do same granice podnošljivosti koju čovjek posjeduje, i svaka vrsta opstrukcije izrazito je teška, naročito što se tada i emocije dodatno aktiviraju.
Takve pojave ili uzrokuju odustajanje od ostvarenja određenog cilja, razočarenje i nerijetko rušenje međuljudskih odnosa. Sve to slabi zajednicu, unosi nemir u nju i uzrokuje mnoge druge pojave, uglavnom rušiteljske i destabilizirajuće. Takve pojave, ako se radi o jednom timu ili manjoj skupini, mogu da u potpunosti sruše neki projekat, koji je od opće društvene koristi, tako da se šteta čini široj zajednici, čime može biti ugroženo izvršavanje obaveze koja spada u fardi kifaje, tako da odgovornost pred Allahom snose svi pojedinci te zajednice. I ne samo da pada jedan projekat ili više njih, narušavaju se odnosi pojedinaca, pa tako dobijamo jednu vojsku razočaranih i nezadovoljnih aktivista, ne običnih ljudi, koji počinju da posustaju u društvenim projektima, a i da negativno utječu na druge. Time se stvara jedna lančana reakcija opstruiranja i negativnih posljedica, što nije dobro za pojedinca, kao i širu zajednicu.
“Vjernici su jedni drugima poput građevine čiji se djelovi međusobno učvršćuju!”, rekao je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, ispreplevši prste. (Muslim)
Ovo je veoma slikovit i precizan primjer načina na koji opstoji i funkcionira muslimanska zajednica ili skupina. Sam izraz građevina aludira na nešto jako i stabilno, nešto na što se može osloniti i u čemu se može naći oslonac i podrška. Takvo bi u stvarnosti i trebalo da bude muslimansko društvo ili organizirane muslimanske zajednice, ma koliko bile male. Upravo se zna desiti da iz tih manjih organiziranih skupina nastanu mnogo veće i jače zajednice i organizirane skupine.
Ukoliko društvo ne pruži mogućnost napredovanja, izgradnje ličnosti, potpore ambicioznim osobama, doći će do jedne vrste ubistva želje da se bilo šta napravi. To je izrazito veliki problem ukoliko se pojavi kod mladih ljudi. Pa ako imamo generaciju takvih, nismo na gubitku samo jednu generaciju, nego nam je potrebno vremena da povratimo taj osjećaj kod budućih generacija.
Nikada ne treba zaboraviti da uspjeh drugog neće negativno utjecati na naš život, možda može uzrokovati neke promjene i kod nas, ali mi smo svjesni da se iza svega što se dešava nalazi Allahova mudrost i tome se treba i prepustiti. Također, ničija propast nama neće poboljšati život u pravom smislu. Može uzrokovati veću materijalnu dobit, neki bolji položaj, ali je pitanje da li je to stvarno dobro za nas ili ne, da li će se to završiti dobrim ili ne.
Kada vjernik pravi kalkulacije u svojim postupcima i riječima, ne smije da zaboravi da to izvaga mjernom jedinicom kojom će se vagati na ahiretu. Dunjaluk je prolaznog karaktera, sve što vjerniku bude uskraćeno na dunjaluku, bit će mu nadoknađeno na ahiretu. Sve što vjerniku bude poklonjeno na dunjaluku, za to će polagati račun na ahiretu.
Ljudi se različito ophode prema uspjesima i pozicijama. Nismo svi u stanju da se nosimo sa svakim uspjehom na način kako to islam zahtijeva od nas. Pa ukoliko nama bude nešto uskraćeno, može biti da je u tome korist za nas, a nekome je dato jer je to dobro za njega.
Zavidnik se žali i prigovara Allahovom kaderu, a to je veoma pogubno. Ne dozvolimo da nas neko svrstava među svoje lične životne probleme, noćne more i neželjene pojave.
Musliman je muslimanu brat...