Menu

Savremena medicina u svjetlu islamskog prava

Pripremio dr. Hakija Kanurić
Tema FikhČitanje 15 minuta

Hvala Allahu, Gospodaru svjetova, i neka su salavati i selami na Allahovog miljenika, odabranog roba i poslanika Muhammeda, njegovu porodicu, ashabe i sve koji slijede njegovu uputu.

Medicini i liječenju uvijek se posvećivala velika pažnja, jer gubitkom zdravlja sve druge dunjalučke blagodati gube smisao ili postaju potpuno bezvrijedne. Savremena medicina, pored već ostvarenog velikog napretka, konstantno se razvija i unapređuje, čime se otvaraju mnoga nova pitanja koja je potrebno analizirati i objasniti s aspekta islamskog prava.

U ovom uvodnom tekstu o savremenim pitanjima vezanim za medicinu govori se o statusu liječenja u islamskom pravu, tj. da li je bolesniku dužnost tražiti lijek ili je to samo dozvoljeno, te o propisu upotrebe lijekova koji u svom sastavu sadrže šerijatom zabranjene materije, poput alkohola i svinjskih derivata.


Da li je liječenje obavezno?

Ibrahim, alejhis-selam, u raspravi sa idolopoklonicima opisuje svog Gospodara riječima: “...Koji me je stvorio i na Pravi put uputio, i koji me hrani i poji, i koji me, kad se razbolim, liječi...” (Eš-Šuara, 78–80) Allah je Taj koji daje život i smrt, bolest i lijek, a nijedan lijek neće koristiti bez Allahove dozvole. U to čvrsto vjeruje svaki musliman, ali to nikako ne znači zanemarivanje materijalnih uzroka. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, govorio je: “Allah nije spustio bolest a da za nju nije spustio i lijek. (Buhari, br. 5678) U drugoj verziji još se navodi: “Ko ga je upoznao, zna za njega, a ko ga nije upoznao, ne zna za njega.” (Ahmed, br. 3578) Usama b. Šurejk, radijallahu anhu, prenosi da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Liječite se, jer doista Svevišnji Allah nije dao bolest a da za nju nije dao i lijek, osim jedne, a to je starost.” (Ebu Davud, br. 3855; Tirmizi, br. 2038. Tirmizi kaže da hasen-sahih) Ove predaje odgovor su ekstremistima koji vjeruju da potpuno oslanjanje na Allaha podrazumijeva ostavljanje liječenja i materijalnih uzroka. Zapostavljanje uzroka također je u kolijziji sa praksom Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i njegovom cjelokupnom biografijom, kroz koju se jasno vidi da nije zanemarivao uzroke, nego je činio sve što je u njegovoj moći, uz čvrsto oslanjanje na Allaha i ubjeđenje da uzroci daju svoje rezultate samo ako to Allah dozvoli. Svojom riječju i djelom potvrdio je da poduzimanje uzroka ne negira tevekul – oslonac na Allaha, nego je to ispravno poimanje vjere i Allahovih zakona u prirodi.

Hadis u kojem Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, opisujući skupinu iz ovog ummeta koja će ući u Džennet bez polaganja računa, kaže: “To su oni koji nisu skloni zloslutnji, koji ne traže da im se uči rukja (da im se naučava) i koji se ne liječe vatrom, nego se na Gospodara svoga oslanjaju.” (Buhari, br. 5752; Muslim, br. 371), ne ukazuje na pokuđenost liječenja niti da liječenje negira potpunost oslonca na Allaha. Ibn Usejmin, rahimehullah, o ovom hadisu kaže: “To se ne odnosi na onoga ko zatraži ljekarsku pomoć, jer Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, nije rekao: ‘Ne liječe se!’, nego je rekao: ‘Ne liječe se vatrom i ne traže da im se naučava.’ Međutim, izuzima se stanje kada se srce čovjeka veže za ljekara, kao i nada u ozdravljenje i strah od bolesti. Takvo stanje u srcu čovjeka skrnavi njegov oslonac na Uzvišenog Allaha. Kada se čovjek uputi ljekaru, neka vjeruje da je to samo poduzimanje uzroka, da rezultat dolazi isključivo od Svevišnjeg Allaha i da je On Taj u čijoj je ruci izlječenje. Tako će oslonac na Allaha biti potpun.” (Fetve: Nurun alad-derb, 3/213)

S druge strane, navodi se predaja o ženi koja je bolovala od epilepsije, pa je tražila od Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da dovi za njeno izlječenje, a Poslanik joj je rekao: “Ako hoćeš, strpi se na tome, a nagrada ti je Džennet, a ako hoćeš, dovit ću Allahu da te izliječi!”, na što je žena rekla: “Strpjet ću se, ali kada izgubim svijest, tijelo mi se otkrije pa dovi Allahu da se ne otkrivam!” Tada je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, dovio za nju. (Buhari, br. 5652; Muslim, br. 2576) Kasnije su ashabi za ovu ženu svjedočili da je džennetlijka. Ova predaja ukazuje na to da je osobama čvrste volje i jakog imana dozvoljeno ne liječiti se u situacijama poput ove. Ibn Hadžer u komentaru ovog hadisa kaže: “Ovaj hadis ukazuje na vrlinu onoga ko bude iskušan epilepsijom, zatim da se strpljenjem na dunjalučkim nedaćama stječe Džennet, da je strpljivo podnošenje bolje od uzimanja olakšice onome ko zna da za to ima snage i da neće pokleknuti u teškoći. U hadisu se nalazi i dokaz da je dozvoljeno ne liječiti se, da je liječenje svih bolesti dovom i iskrenim obraćanjem Allahu vrednije i korisnije od liječenja medikamentima, te da je utjecaj toga i odraz na tijelu veći od utjecaja materijalnih lijekova. Međutim, to koristi uz dvije stvari: prva se veže za bolesnog i podrazumijeva iskreno usmjerenje srca ka Allahu, a druga se odnosi na onoga ko liječi, a to je čvrstina njegovog usmjerenja ka Allahu i snaga njegovog srca u bogobojaznosti i osloncu, a Allah najbolje zna.” (Fethul-Bari, 10/115)

Islamski pravnici raspravljali su o propisu liječenja i o tome iznijeli različita mišljenja, od kojih je preferirajuće da se propis razlikuje shodno stanju bolesnika. Islamski pravni kolegij na svojoj sedmoj konferenciji, na kojoj se raspravljalo o ovoj temi, donio je zaključak u kojem je detaljno pojašnjeno kada je liječenje obavezno, a kada samo dozvoljeno ili pohvalno. U zaključku se navodi: “Liječenje je propisano, jer na to ukazuju Kur’an, riječi i djelo Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, te korist koja se ostvaruje čuvanjem života, što je jedan od visokih ciljeva šerijata. Sam propis liječenja razlikuje se shodno stanju i okolnostima. Tako je liječenje obavezno onome ko ostavljanjem liječenja dovodi svoj život u opasnost ili rizikuje da izgubi neki dio tijela ili njegovu funkciju, ili da se pak bolest prenese na druge. Liječenje je pohvalno ukoliko ostavljanje liječenja rezultira slabljenjem tijela, ali ne vodi onome što je spomenuto u prethodnom slučaju. Dozvoljeno je ako ne spada u prethodna dva stanja. Pokuđeno je ukoliko se čini na način tako da postoji bojazan da uzrokuje težu bolest od one od koje se liječi. (Medželetu Medžmeil-fikhil-islami, 7/3, br. 729)

Liječenje nedozvoljenim sredstvima

Sve što postoji na Zemlji halal je i dozvoljeno izuzev skupine materija koje je islam zabranio. Smisao zabrane u prvom redu jeste da Uzvišeni Allah iskuša Svoje robove, jer kroz prihvatanje naredbi i zabrana praktično se potvrđuje iskrenost u vjeri, zadovoljstvo Allahom kao Gospodarom, Muhammedom kao poslanikom i islamom kao vjerom. Pored toga, sve zabranjeno čovjeku donosi štetu, a ako u sebi ima kakve koristi, šteta u njemu veća je od koristi. Svevišnji Allah o vinu i kocki kaže: “Pitaju te o vinu i kocki. Reci: ‘Oni donose veliku štetu, a i neku korist ljudima, samo je šteta od njih veća od koristi.’” (El-Bekara, 219) Većina zabranjenih materija spomenuta je u Kur’anu i sunnetu, poput vina, svinjetine, uginulih kopnenih životinja, krvi koja istječe prilikom klanja životinja, divljih zvijeri, ptica grabljivica, nečistih tvari i slično. Neke od ovih materija koriste se u pripremi lijekova. Tako se, naprimjer, etilni alkohol koristi kao sredstvo za otapanje, ekstrakciju, konzerviranje ili za poboljšanje okusa. Svinjski derivati koriste se u proizvodnji određenih lijekova, kao što je Heparin, a koriste se i u proizvodnji kapsula. S obzirom na to da se lijek koristi samo kada za njim postoji potreba ili nužda, islamski pravnici raspravljali su o propisu liječenja zabranjenim materijama ili lijekovima u čije sastojke ulazi nešto od zabranjenih tvari. Nakon što su se složili da nije dozvoljeno koristiti lijek sačinjen od haram sastojaka ukoliko ima alternativu u dozvoljenim lijekovima, učenjaci se razilaze u pogledu njegove upotrebe kada za njega nema učinkovite zamjene. Malikijski i hanbelijski učenjaci zauzeli su oštriji stav, dok su hanefije i šafije liberalniji u ovom pitanju. Hanefijski učenjak Ibn Abidin kaže: “Ono što je ranije kazano da je zabranjeno liječenje haramom ne odnosi se na svaku situaciju, jer liječenje haramom nije dozvoljeno ukoliko se ne zna da je u njemu lijek, a kada se to zna i ne postoji drugi lijek, dozvoljeno je.” (Hašijetu Ibnu Abidin, 5/228) Malikijski učenjak Dirdir kaže: “Nije dozvoljeno upotrijebiti alkohol kao lijek, pa i ako se strahuje za život.” (Hašijetud-Dusuki, 19/38) Malikije generaliziraju ovaj propis na sve nečiste i zabranjene tvari, svejedno liječilo se njima unošenjem u organizam ili nanošenjem na tijelo, te bila zabranjena tvar stoprocentna ili pomiješana sa dozvoljenom. Samo u jednom stanju dozvoljavaju liječenje haramom, a to je da liječenje bude vanjskom upotrebom, tj. nanošenjem na kožu, u situaciji kada se ostavljanjem lijeka život dovodi u opasnost.

Šafijski učenjak Remli, nakon što je ukazao na zabranu liječenja opojnim pićem nepomiješanim s drugim tvarima, kaže: “Međutim, ako je opojno piće razloženo u drugom lijeku, dozvoljeno je liječiti se njime, kao što je dozvoljeno liječiti se drugim nečistim tvarima mimo opojnih pića čak i ako nisu pomiješane drugim supstancama, ako bolesnik zna ili ga obavijesti pouzdan ljekar, da je taj lijek djelotvoran i koristan, te da je nužno baš taj lijek upotrijebiti i da ga čist lijek ne može zamijeniti.” (Nihajetul-muhtadž, 2/14)

Henbelijski učenjak Ibn Kudama kaže: “Nije dozvoljeno liječiti se haramom niti nečim što sadrži haram, poput magarećeg mlijeka i mesa zabranjenih životinja, niti je dozvoljeno piti alkohol radi lijeka.” (El-Mugni, 11/83)

Učenjaci koji liječenje zabranjenim tvarima smatraju dozvoljenim, kada nema druge alternative, argumentiraju svoj stav kur’anskim ajetom: “Allah vam je objasnio šta vam je zabranio – osim kad ste u nevolji.” (El-En‘am, 119) Ovim ajetom Svevišnji Allah ukazuje na to da u slučaju nužde ono što je zabranjeno postaje dozvoljeno, a liječenje je nužno, što znači da je liječenje zabranjenim dozvoljeno, ukoliko ne postoji drugi lijek. Drugi dokaz za ovo mišljenje jeste predaja o ljudima iz plemena Urejna kada su se po dolasku u Medinu razboljeli, pa im je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, dozvolio da se liječe pijući mlijeko i mokraću deva. (Buhari, br. 1501; Muslim, br. 1671) Isto tako, dozvolio je upotrebu zlata u medicinske svrhe i oblačenje svilene odjeće oboljelima od svrabeža, iako su zlato i svila zabranjeni muškarcima.

S druge strane, učenjaci koji ne dozvoljavaju liječenje zabranjenim tvarima argumentiraju svoj stav općim ajetima i hadisima koji zabranjuju te materije, poput ajeta: “Zabranjuje vam se strv, i krv, i svinjsko meso...” (El-Maida, 3) Ta zabrana je univerzalna i obuhvata sva stanja, osim ona koja izuzmu validni dokazi, poput utoljenja gladi nečim od spomenutog kada se ne nalazi druga hrana. Zatim kao dokaz navode niz predaja, a jedan od njih jesu riječi Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, o opojnom piću pripremljenom za lijek: “To nije lijek, nego je to bolest.” (Muslim, br. 1984) Ummu Selema, radijallahu anha, rekla je: “Moja se kćerka razboljela, pa sam za nju u posudi pripremila napitak koji je kisio. Utom je ušao Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, i upitao: ‘Šta je to?’, rekla sam: ‘Moja se kćerka razboljela, pa sam joj napravila ovaj napitak, a on na to reče: “Uzvišeni Allah nije odredio da vam lijek bude u haramu.” (Ebu Ja‘la, br. 6966; Ibn Hibban, br. 1391; Bejheki, br. 19463, a hadis je dobar po ocjeni Husejna Selima Eseda) Također se prenosi od Ibn Mesuda, radijallahu anhu, da je o opojnom piću prenio identične riječi. (Buhari, 7/143, bez seneda, koristeći frazu koja ukazuje na vjerodostojnost; Bejheki, br. 19464; Hakim, br. 7509, a predaju je vjerodostojnom ocjenio Sehavi) Također se prenosi da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Svevišnji Allah spustio je bolest i lijek, i odredio da za svaku bolest postoji lijek, zato se liječite, ali se nemojte liječiti haramom.” (Ebu Davud, br. 3847, predaju su slabom ocijenili imami Nevevi i Albani)

Analizirajući prethodna mišljenja i njihove argumente, može se zaključiti da je dužnost kloniti se svega što je vjerom zabranjeno, čak i ako se nalazi u lijekovima. Ipak, lijek sačinjen od zabranjenih materija dozvoljeno je koristiti u mjeri koja je neophodna ukoliko za njim postoji stvarna potreba, ako nema alternativnih lijekova, a njegovo ljekovito je djelovanje potvrđeno. Ova olakšica ne obuhvata opojna pića, jer jasne i vjerodostojne predaje ukazuju na to da opojna pića nisu lijek i da ih nije dozvoljeno koristiti u tu svrhu. Lijekove koji sadrže male količine alkohola, tako da se ne osjeća njegov okus, dozvoljeno je koristiti ukoliko nema alternativnih lijekova. Stalna komisija za fetve u Saudijskoj Arabiji na ovu temu u svojoj fetvi konstatira: “Nije dozvoljeno miješati lijekove opojnim alkoholom, međutim, ako bi se pomiješali sa alkoholom, dozvoljena je njihova upotreba ukoliko je procent alkohola mali tako da se ne primijeti njegov trag na boji lijeka, okusu ili mirisu, u protivnom, haram je koristiti lijek pomiješan sa alkoholom.” (Fetaval-ledžne, 25/30)

Čisti etilni alkohol ne tretira se opojnim pićem, jer se ne priprema za konzumiranje i suštinski se razlikuje od opojnih pića. Međutim, upravo etanol alkoholnim pićima daje opojno dejstvo i može se upotrijebiti za proizvodnju opojnog pića. Stoga je zabranjeno unositi ga u lijekove, pića i hranu, a dozvoljena je njegova vanjska upotreba, kao sredstvo za dezinfekciju, čišćenje i sl. Islamski pravni kolegij u svom zaključku iznosi: “Dozvoljeno je koristiti lijekove koji sadrže neprimjetne procente alkohola koje zahtijeva proizvodnja lijekova, ukoliko za te lijekove ne postoji zamjena, uz uvjet da taj lijek propiše pouzdan ljekar. Isto tako, dozvoljeno je koristiti alkohol (etanol) kao sredstvo za vanjsko čišćenje rana, uništavanje bakterija, kao i u kremama i uljima za vanjsko nanošenje na kožu.” (Džizani, Fikhun-nevazil, 4/179) Svevišnji Allah najbolje zna!