Menu

Političko djelovanje i principi pravedne vladavine

Tema Savremene temeČitanje 14 minuta
U kontekstu ljudskih prava neminovna su pitanja vezana za politiku i političko djelovanje. To je najizraženiji oblik vladavine nad ljudima i stoga ima poseban značaj za ovu oblast islamskog prava. U ovom kontekstu veoma je važno ukazati na pozicioniranje politike u islamskom diskursu, tj. oblike vladavine, pitanja vezana za islamskog vođu i njegovo upravljanje i na ostala pitanja, poput principa pozivanja na činjenje dobra i odvraćanja od zla, institucije inspektorata (hisbe) i slično tome. U političkom kontekstu nezaobilazna su i određena aktuelna pitanja današnjice na koja ćemo se osvrnuti unutar rasprava o temeljnim pitanjima političkog djelovanja.

Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kao vladar

U literaturi koja govori o ulogama Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, odnosno (ne)normativnosti sunneta i sl., spominju se funkcije koje je obnašao Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem. Pored toga što je dostavljao objavu, Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, obnašao je funkciju sudije i državnika, odnosno vladara. Državnička funkcija podrazumijevala je širok spektar dužnosti i pitanja od vitalnog značaja za državu, kao što su ekonomska, vojna, politička, socijalna i druga pitanja koja su temelj razvoja države i društva. Ali, u svim ovim pitanjima za našeg Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, bilo je specifično to što se nije postavljao isključivo i što svoje mišljenje nije nametao kao jedino mjerodavno, i to se odnosilo na oblasti u kojima nije bio ekspert, kao i na oblasti u kojima je bio bez premca, kao što je vjera. Kao primjer za prihvatanje savjeta u pogledu vjerskih pitanja, možemo navesti situacije u kojima je Omer iznosio svoje mišljenje i prijedloge u pogledu nekih vjerskih propisa koji su bili potvrđeni objavom. Kada bi određeni ashab predložio, Poslanik bi razmotrio prijedlog i ako bi se pokazalo da doprinosi produktivnosti i prosperitetnosti zajednice, prihvatio bi prijedlog, a odustao od svoga mišljenja. To potvrđuju brojne situacije, kao naprimjer slučaj oprašivanja palmi, zatim prihvatanje mišljenja Hubaba b. Munzira u vojno-strategijskim pitanjima, kao prihvatanje Omerovih pronicljivih prijedloga. U kolikoj je mjeri Poslanik uvažavao mišljenje svojih ashaba pokazuje i slučaj kad je nakon Bitke na Bedru prihvatio prijedlog ashaba da se bore protiv mušrika na otvorenom prostoru iako je on smatrao da Medinu trebaju braniti iznutra.

Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, afirmisao je sve pozitivne osobine koje su bile izražene kod određene osobe. Kompetentne osobe postavljao bi na funkcije koje bi im odgovarale, svako ko bi bio "zlatni student" i "imao bolji prosjek" dobio bi mjesto koje zaslužuje. Na taj su način mitu i korupciji zatvarana vrata, a onaj ko se osjećao stručnim za određenu oblast nije morao ići u "dijasporu" da radi trećerazredne poslove, već bi njegov trud i sposobnosti bili nagrađeni unutar njegovog društva.

Imam Muslim u svom Sahihu pod naslovom "Pokuđenost preuzimanja vlasti bez nužde" uvrstio je sljedeći hadis od Ebu Zerra, radijallahu anhu, koji kazuje: "Upitao sam: 'Allahov Poslaniče, zar me nećeš postaviti na neki položaj?' Tada me Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, udari po ramenu i reče: 'Ebu Zerre, ti si slab, a to je emanet. Na Sudnjem danu bit će poniženje i kajanje, osim za onoga ko ga zasluži i izvrši ono što se od njega traži.'" U drugoj verziji navodi se da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao Ebu Zerru: "Ebu Zerre, vidim te, uistinu, slabim. Želim ti, zaista, sve ono što želim i sebi. Nemoj preuzeti odgovornost ni za dvojicu, niti biti upravnik jetimskog imetka." (Muslim, 1825 i 1826)

Ove dvije Poslanikove, sallallahu alejhi ve sellem, osobine: prihvatanje savjeta od eksperata i postavljanje na funkcije ili zapošljavanje kompetentnih osoba -- danas bi riješile mnogobrojna pitanja u bilo kojoj zemlji. Ove osobine trebao bi posjedovati vođa muslimanske zajednice, vođen Kur'anom i sunnetom kao vrhovnim zakonikom i Poslanikom, sallallahu alejhi ve sellem, kao vrhovnim uzorom.

Islamska vizija političkih prava

Pojam politike u našem društvu ima negativne konotacije zbog sveprisutnih političkih problema, nestabilnosti, slabe organiziranosti i podijeljenosti. Međutim, teoretska razrada politike u islamskom konceptu detaljno je elaborirana, mnoga pitanja postala su integralni dio klasičnog fikha i ističe se pozitivistički stav prema pravednoj vladavini koja će kako na ovom tako i na budućem svijetu biti fenomenalno nagrađena. Termin koji dolazi do izražaja prilikom definisanja i pojašnjenja ovih pitanja jeste es-sijasa eš-šer'ijja. Ibn Kajjim ističe da se primjena politike usaglašava sa javnim interesom koji je u okvirima objave i da se mijenja s vremenom shodno Objavi. A to znači da se politika ravna prema novonastalim situacijama u okvirima Objave uzimajući u obzir interes, okolnosti, mjesto i vrijeme dešavanja i ne implementira se po već zgotovljenim obrascima. (Sulejman Topoljak, "Odnos vjere i politike u percepciji islamista i sekularista", Zbornik radova Islamskog pedagoškog fakulteta)

U savremenom kontekstu susrećemo se sa različitim oblicima vladavine koje su prihvatile čak i muslimanske države, kako zbog slabosti, tako i zbog nedostatka hilafeta ili političkog nejedinstva muslimanskog svijeta.

Dva osnovna pojma na koja ćemo se u nastavku referirati jesu hilafet i šúra. Hilafet je institucija islamskog načina vladavine po zakonu koji je utemeljen na Kur'anu i sunnetu (tj. šerijatu). Funkcija halife kao vođe muslimana predstavlja "Allahovu vlast na Zemlji i vodi računa da se provode vjerske odredbe, da funkcioniraju svjetovni poslovi, on brine o državi i pravima i dužnostima što se odnose na svakog vjernika". (Institucije islamske civilizacije, urednik: Ahmet Alibašić i Munir Mujić)

Prva četverica pravednih vladara bili su: Ebu Bekr, Omer, Osman i Alija, radijallahu anhum, a njima se pridodaje, iako vremenski nije bio odmah poslije njih, i peti pravedni halifa Omer b. Abdulaziz, rahmetullahi alejhi, dok je hilafet ukinuo Kemal Ataturk 1924. godine. Međutim, i dalje ostaje obaveza da muslimanski vladari ma gdje bili uspostavljaju šerijat kao jedini legitimni i mogući izvor vlasti. Šura je poseban sistem savjetovanja i dogovaranja kompetentnih i stručnih osoba o određenim pitanjima. U političkom kontekstu šura je veoma bitan instrument pomoću kojeg se pomaže muslimanskim vladarima da što kvalitetnije odgovore izazovima koji su pred njih postavljeni i da daju što stručnije odgovore. Razlika između šure i pozicije i opozicije u zapadnoj percepcije jeste što je cilj šure da ponudi najbolja rješenja za postavljene životne prepreke, a stav opozicije naspram vladajuće većine jeste da im oponira i javno iznosi greške i propuste, i čeka svaku moguću priliku da preuzme i uspostavi vlast.

Pravda -- najveća maksima političkog djelovanja

Opstojnost određenog društva, bilo muslimansko ili nemuslimansko, zavisi od pravde. Uzvišeni Allah je zaštitnik onome kome je učinjena nepravda i prelazi (na ovom svijetu, ali postoji sankcija na budućem) preko negiranja Njega kao vrhovnog stvoritelja i božanstva dostojnog obožavanja, ali ne prelazi preko nepravde ni na ovom ni na budućem svijetu. Arapski termin adl u svojim oblicima i sa različitim prijedlozima ima mnogostruka značenja, a mi ćemo istaći značenje uravnoteženosti. Pravda u političkom diskursu podrazumijeva uspostavljanje ravnoteže između onih koji vladaju i onih koji su potčinjeni, između svih slojeva i različitosti u društvu tako da se svima dā njihovo pravo. Pravda je ponuditi svim članovima društva podjednaku šansu za ostvarivanje svojih potencijala.

U ajetu koji navodimo posebno se ističe pravedan postupak u odabiru ljudi za postavljanje na odgovorne funkcije: "Allah vam zapovijeda da odgovorne službe onima koji su ih dostojni povjeravate i kada ljudima sudite da pravedno sudite" (En-Nisa, 58). Da bi osoba bila dostojna funkcije, mora biti poštena/pravedna i stručna za tu funkciju. Također, Allah pravdu stavlja iznad rodbinske ljubavi: "Kada govorite, pravedni budite, pa makar to bilo i protiv rodbine vaše" (El-En'am, 152). Pravedan vladar bit će u Allahovom hladu kada drugog hlada neće biti, a vladara koji mnogo laže Allah neće ni pogledati na Sudnjem danu. Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: "O Moji robovi! Ja sam Sebi zabranio nepravdu i učinio je između vas zabranjenom, pa ne činite jedni drugima nepravdu." (Muslim, 2577)

Pravda kao kur'ansko-sunnetski koncept dobre vladavine kod Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, bila je izražena, ali i praktično provođena. O tome koliko je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, zagovarao princip pravde dovoljno je navesti da je rekao da bi izvršio kaznu za krađu čak i kad bi njegova kćerka Fatima počinila to nedjelo: "Tako mi Allaha, da je Fatima, kćerka Muhammedova, ukrala, ja bih joj odsjekao ruku!" (Buhari, 3475, i Muslim, 1688). To je dovoljan pokazatelj da niko ni uživao povlašten položaj i da se princip pravde odnosio podjednake na sve članove društva.

Pozivanje na činjenje dobra i odvraćanje od zla i inspektorat -- hisba

Institucija pozivanja na činjenje dobra i odvraćanja od zla jedna je od specifičnosti ovog ummeta, što ga čini posebnim, odnosno najboljim. Uzvišeni Allah kaže: "Vi ste najbolji narod koji se ikada pojavio: tražite da se čini dobro, a odvraćate od zla, i vjerujete u Allaha! A kada bi sljedbenici Knjige vjerovali, bilo bi bolje za njih; među njima ima vjernika, ali većinom su grešnici!" (Alu Imran, 110)

Ova osobina izražena je na individualnom nivou -- svaki pojedinac treba da reaguje shodno svojim mogućnostima po poredanim principima: fizičko djelovanje, verbalna reakcija i srčana osuda: "Ko od vas vidi nevaljalo djelo, neka ga promijeni svojom rukom, a ako to nije u mogućnosti, onda svojim jezikom, a ako ni to nije u mogućnosti, onda neka osudi svojim srcem, a to je najslabiji stepen imana" (Muslim, 49). Veoma je jednostavno reći ovaj hadis i drugom ga prenijeti, ali kad dođe do implementacije, onda se ovaj hadis potisne u domen zaborava. Drugi problem u vezi s ovim jeste osjećaj kao da uvijek neko drugi umjesto nas mora reagovati ili djelovati. Osjećaj kolektivne odgovornosti jasno je izražen nad individualnim pokušajem da se dođe do reakcije. Preciznije rečeno, naš stav najbolje oslikavaju riječi: "Nije to moja dužnost, ima ko će to uraditi", tako da se na kraju desi da to niko ne uradi. Čovjek mora znati i svoj nivo i nivo dobra u koje poziva ili zla od kojeg odvraća. Tako će biti ustrajan u pozivanju na obavljanje pet dnevnih namaza, ali neće nametati drugima (a pritom i sebe smatrati boljim vjernikom) određeni dobrovoljni ibadet koji on obavlja. Postoje osobe koje kada učine neki ibadet, naprimjer dadnu sadaku, odmah to reflektiraju i na druge i počinju nametati kao obavezu i drugima. To se najbolje pokazuje u sljedećoj situaciji: kada čovjek ne daje sadaku, onda nije toliko izraženo njegovo pozivanje u udjeljivanje na Allahovom putu, ali čim počne prakticirati neko djelo, tada se postavlja kao da svi moraju tako činiti, ili kada on nešto nauči, tada i svi ostali treba da to znaju. To su dvije krajnosti: potpuno zapostavljanje i nasilno djelovanje. Zdrava sredina uvijek je najbolja opcija. Ovakvi opisi više su vezani za domen dave -- islamskog djelovanja, pedagogije ili psihologije, nego što bi to bilo relevantno za politička prava u ljudskom kontekstu gdje se otvaraju neka druga pitanja. Međutim, smatramo da je ovo praktični problem s kojim se često susrećemo u društvu i potrebno ga je afirmisati i rješavati.

Hisba predstavlja "organizaciju prvenstveno zaduženu za osiguravanje i nadziranje općih etičkih normi i javnog reda koji se zasnivaju na principu naređivanja dobra i odvraćanja od zla" (Institucije islamske civilizacije, urednik: Ahmet Alibašić i Munir Mujić). Osoba koja upravlja ovom institucijom naziva se muhtesib. Ona ima sličan način djelovanja kao i osoba koja je na čelu institucije pozivanja na činjenje dobra i odvraćanja od zla, s tim da hisba ima aparate koji mogu prisiliti osobu na određeni čin i imaju legitimitet uručiti kaznu.

Na ovom mjestu uputit ćemo čitaoce na četiri knjige, između ostalih, koje omogućavaju uvid u islamsku vizuru političkih prava: Djela selefijske dave, Ibn Tejmijje (iako se iz naslova to ne primijeti, knjiga se sastoji od tri poglavlja vezana za politiku: "Uprava", "Pozivanje na dobro i odvraćanje od zla" i "Šerijatska politika"), Temelji mudrosti o uređenju svijeta, Hasana Kafije Pruščaka, i Ljudska prava i slobode u islamu, Sulejmana Topoljaka. Iz jedne druge perspektive Islamska deklaracija Alije Izetbegovića, našeg rahmetullahi alejhi predsjednika, objašnjava nam različite političke fenomene i krize muslimanskog ummeta.