Menu

Politički život muslimana u austrougarskoj Bosni i Hercegovini

Tema Povijest IslamaČitanje 19 minuta

Sada već davne 2002. godine učestvovao sam u organiziranju javne tribine u Istiklal džamiji na kojoj je izlagač dr. Šaćir Filandra govorio na temu Bošnjačka politika u XX stoljeću. Tada sam čuo tezu koja me je začudila i koju nisam odmah mogao prihvatiti. Teza je glasila da Bošnjaci, u zadnjih nekoliko stotina godina, nisu bili u boljoj političkoj situaciji. Ako se podsjetimo da je to vrijeme u kojem je vlast držala Demokratska alijansa za promjene, koja se i nije baš proslavila po poštovanju prava na islamski identitet -- čak suprotno tome, djelimično objašnjava moju zbunjenost. Upravo su januara 2002. bh. vlasti deportovale šest muslimana, bi gajri hakk, na Guantanamo, a ja u oktobru iste godine čujem da nismo bili u boljoj političkoj situaciji u nekoliko stotina godina!? Shvatite me.


Kako je vrijeme prolazilo ova rečenica postajala mi je jasnija i prihvatljivija, da bih danas djelimično i znao o čemu se radi. To što nismo bili u boljoj političkoj situaciji ne znači da smo na nekom zavidnom nivou, već da je ono što je prethodilo bilo daleko gore.

Naime, vidjeli smo da na najbitnijim političkim skupovima u kojima se odlučivalo o budućnosti Bosne i Bošnjaka nije prisustvovao nijedan naš član ili pregovarač. Tako su na Berlinskom kongresu o "interesima" Bosne pregovarale osobe grčko-pravoslavnog, njemačkog i turskog porijekla. Kasnije, da stvar bude gora, imamo situaciju političkog djelovanja Bošnjaka za velikohrvatske ili velikosrpske interese u regionu.

Administrativno uređenje vjerskih službi prije i tokom austrougarske BiH

Kao i sve druge državne položaje, tako su i vjerski službenici, a pogotovo kadije i hatibi, bili imenovani od odgovorne službe Osmanskog carstva. Vjerske službe muslimana imale su jedan stepen veće potrebe za vezom sa osmanskim halifom jer je on imao najveći legitimitet da organizira vjerski život. Ova povezanost održala sve se do aneksije, Bosanskog ustava, pa čak i do kraja I svjetskog rata, tj. sve dok je institucija hilafeta i postojala.

Nemuslimani su već ranije imali svoje millete, vjersko-etničke zajednice, koje je karakterisao određen stepen autonomije u odnosu na osmansku državu. Zbog toga je u BiH nakon austrougarske okupacije 1878., nemuslimanskim zajednicama bilo lakše da se uključe u novu situaciju.

Muslimani su morali da izgrade svoju vlastitu vjersku administraciju, koja će sadržati: ulemu, vakufe, medrese i šerijatske sudove -- kadar, imovinu, obrazovanje i sudstvo. Na čelu te organizacije bit će reisul-ulema. Monarhija je bila pred velikim izazovom sa kojim se ranije nije ni sretala, kako da se izvrši integracija muslimana u jedno evropsko društvo!?

Molba muslimana podudarila se sa interesima Monarhije, kojoj je zbog budućih planova odgovaralo samoorganiziranje muslimana i slabljenje veze između nas i Istanbula.

Prvi reisul-ulema imenovan je 17. oktobra 1882. i akt o imenovanju potpisao je austrougarski monarh. Ovu odluku i titulu potvrdio je šejhul-islam menšurom, a nakon ukidanja Hilafeta i Mešihata 1924., Islamska zajednica u Jugoslaviji usvojila je 1930. rješenje po kojem će do uspostave pravilno obrazovanog Hilafeta, jedan poseban odbor predstavnika muslimana izdavati menšuru izabranom reisul-ulemi. To je, koliko je poznato, jedinstveno rješenje u svijetu. (Za više vidjeti: Fikret Karčić, Kroz prizmu historije)

Statut za vjersku i vakufsko-mearifsku autonomiju, poznat kao Autonomni statut ili Džabićev pokret, počeo je protestnom skupštinom mostarskih građana 5. maja 1899. godine povodom vijesti da su dva dana ranije neki katolici oteli Fatu Omanović, maloljetnu kćerku Osmana Omanovića, i odveli je u nepoznatom pravcu. Slučajeva otmice bošnjačke djece od strane katoličkog svećenstva i sestara bilo je i ranije, ali protesti protiv toga nikad nisu dobili takve razmjere i izazvali takve posljedice kao što je to otmica Fate Omanović. Otac je nestanak kćerke prijavio oružničkoj stanici, a cijeli slučaj je, kako se po sebi razumije, silno uzrujao sve muslimane ovoga kotara, a naročito mostarske građane. Protestna skupština održana je u mostarskoj kiraethani (čitaonici) s obzirom na opasnost od katoličke vjerske propagande koja je u zadnje vrijeme postala isuviše nasrtljiva. Tu je uz učešće preko hiljadu Bošnjaka izabran odbor od 12 članova sa muftijom Džabićem na čelu, koji je okružnom načelniku, baronu Benku, podnio zahtjev da se maloljetna Fata pronađe i vrati svojim roditeljima.

Ohrabreni podrškom Bošnjaka Hercegovine, članovi mostarskog odbora odlučili su da traže vakufsku autonomiju za područje cijele Hercegovine, kao svoje "uže domovine". Nakon četiri mjeseca rada odbor je pripremio dvije predstavke o nacrtu autonomnog statuta za vakufsko-mearifsku zakladu u Hercegovini. Jedna predstavka sa nacrtom statuta predata je Kallayu u Beču 14. oktobra 1899., a druga 19. oktobra caru Franji Josifu u kraljevskom dvoru u Budimu. U predstavkama se priznaje da je i seljački i građanski stalež "slabim vjerskim odgojem naoružan", ali da su za to krivi mjerodavni faktori, kao što su Ulema-medžlis i Vrhovno vakufsko povjereništvo, i zato se traži odvajanje vakufa u Hercegovini i formiranje njihovih posebnih organa u Mostaru. Radi poboljšanja vjerskih prilika, traži se formiranje islamskog duhovnog odbora sa vrlo širokim ovlastima. Odbor bi pregledao sve školske knjige, kako ne bi sadržavale nešto što se kosi sa propisima islama. U istom smislu pregledale bi se naredbe i propisi Zemaljske vlade, kako se islamske ustanove ne bi vrijeđale u javnim zavodima, školama, zvanjima, bolnicama i vojsci. Suštinu predstavke čini izražavanje nepovjerenja prema vjerskim i vakufskim organima koje je vlada imenovala i formiranje autonomnih islamskih institucija sa širokom nadležnošću.

Zemaljska vlada je u aprilu 1900. godine smijenila muftiju Džabića, zatvorila mostarsku kiraethanu (čitaonicu), kao mjesto okupljanja muslimanske opozicije, a njenog sekretara Šerifa Arnautovića otpustila iz opštinske službe. Ove mjere, posebno smjenjivanje Džabića, imale su za vladu neočekivane i nepovoljne posljedice. Nezadovoljstvo bošnjačkog naroda proširilo se na čitavu Bosnu, u kojoj Travnik, slično Mostaru u Hercegovini, postaje središte opozicije.

Progon Džabića iz zemlje ostavio je autonomni pokret jedno vrijeme bez vodstva.

"Nije se samo radilo o tome da su Muslimani bili nezadovoljni stanjem svojih vjersko-školskih institucija i ingerencijama okupacione uprave u vjersko-vakufskim pitanjima, već je to nezadovoljstvo imalo širi značaj i odnosilo se na pitanja agrarne politike i uopšte sistema okupacione uprave i organizacije vlasti." (Dr. Nusret Šehić, Autonomni pokret muslimana za vrijeme austrougarske uprave u Bosni i Hercegovini, str. 377)

"Okupaciona uprava nizom svojih propisa od 80-tih godina XIX stoljeća konstituisala je takvu vjersku i vakufsko-mearifetsku organizaciju Muslimana koja je bila pod potpunom kontrolom i upravom. Ona je vjerske službenike Muslimana pretvorila u svoje činovnike, a vakuf stavila pod svoju potpunu kontrolu. Dotadašnje veze bosanskohercegovačkih Muslimana sa njihovim duhovnim poglavarom kalifom odnosno šejh-ul-islamom nova uprava dovela je potpuno u pitanje." (Dr. Nusret Šehić, Autonomni pokret muslimana za vrijeme austrougarske uprave u Bosni i Hercegovini, str. 377)

Muslimani Bosne i Hercegovine imali su "stvarno uvjerenje da je suverenitet sultana u Bosni i Hercegovini i pod austrougarskom okupacijonom upravom ostao očuvan" (Autonomni pokret muslimana za vrijeme austrougarske uprave u Bosni i Hercegovini, str. 377), zato je "prije svega borba za uspostavu političke autonomije Bosne i Hercegovine pod suverenitetom sultana" (Autonomni pokret muslimana za vrijeme austrougarske uprave u Bosni i Hercegovini, str. 379).

Muslimanska narodna organizacija (MNO)

Na pismeni poziv Ali-bega Firdusa i drugova u Slavenskom Brodu je 3. XII 1906. održan sastanak bošnjačkih prvaka iz cijele zemlje, na kojem je utemeljena Muslimanska narodna organizacija (MNO). Većina učesnika sastanka tražila je da se autonomna borba proširi na politička pitanja i uređenje agrarnih odnosa. Manjina je bila za to da se borba nastavi isključivo za vjersku i vakufsko-mearifsku autonomiju. Narod je kasnije prve prozvao "košćunima" a druge "mehkišima". Na sastanku je izabran i Egzekutivni odbor MNO-a, za čije je stalno sjedište određena Budimpešta. Za predsjednika Egzekutivnog odbora izabran je Ali-beg Firdus, zemljoposjednik iz Livna. U ovom političkom djelovanju agrarni odnosi postavljaju se kao općebošnjačko pitanje. Ističe se da je vlada pretvorila mulk (privatni) posjed u erazi miriju (državnu zemlju), "premda je to u otvorenom protuslovlju sa našom vjerom i premda se time krše izričiti principi šeriatskih propisa."

Početkom 1907. u cijeloj BiH održani su izbori, na kojima je učestvovalo preko 130.000 odraslih Bošnjaka. U svim mjestima izabrani su tzv. milletski odbori MNO, koji su poslali svoje delegate na prvu stranačku skupštinu u Budimpeštu, 11. III 1907. godine. Ponovno je izabran i proširen Egzekutivni odbor od 18 članova "kojima je povjereno da o svim pitanjima zastupaju muslimanski narod BiH". Za članove odbora izabrani su Ali-beg Tuzlić, Ali-beg Džinić, Husein-beg Cerić, Ahmed-beg Cerić, Bakir-beg Tuzlić, Ali-beg Hadžialibegovće, Šemsi-beg Zaimović, Osman-beg Pašić, Rifet-beg Sulejmanpašić, Šerif-ef. Arnautović, Vasif-beg Bišćević, Zaim-beg Filipović, Derviš-beg Miralem, Bahri-beg Kapetanović, Mehmed-ef. Milavić i Muharem-aga Pašalić. Iz ovog sastava odbora vidi se da su, osim trojice članova, svi ostali pripadali zemljoposjedničkom staležu.

Ova jasna manifestacija opće narodne podrške bošnjačkim vođama ostavila je snažan utisak u Ugarskom saboru, u kojem se jednom rezolucijom 6. IV 1907. zahtijeva da se preduzmu potrebni koraci kako bi se ispunile "želje bošnjačkih narodnih zakonskih predstavnika".

Da bi što jače istakla sultanov suverenitet, Muslimanska narodna organizacija nastoji organizirati proslavu sultanovog rođendana u cijeloj zemlji. Početkom augusta 1907. upućen je poziv svim Bošnjacima da proslave sultanov rođendan. Ovu su proslavu okupacione vlasti od početka silom sprečavale, iako se svake godine 18. augusta proslavljao rođendan cara Franje Josipa, koji je samo "privremeni paeifikator" i "provizorni mandator evropskih sila". Zato MNO smatra da na isti način treba proslaviti i sultanov dan, prvog septembra. List Musavat je 30. VIII 1907. predstavio zahtjev tuzlanskih Bošnjaka, sa velikim brojem potpisa, kojom se od gradske općine traži da dozvoli proslavu "fulusi-humajuna". List ipak narodu savjetuje opreznost, da ne bi stradao i bio izložen gonjenju. I pored ove opasnosti, sultanov dan je u cijeloj zemlji svečano proslavljen i svuda su se, kako je pisao Musavat, 1. septembra 1907. čuli uzvici "Padišahum ćok jaša! -- Živio dugo padišah-sultan!" Nakon ove zategnutosti oko proslave rođendana sultana Abdul Hamida II, austrougarska uprava donosi odluku da pokuša obnoviti pregovore sa bošnjačkim predstavnicima o privrednim i pravnim pitanjima.

Uz saglasnost vlade bošnjački su predstavnici 8. III 1908. predali Zemaljskoj vladi podnesak o spornim pitanjima na turskom jeziku, koji je vlada diplomatskim putem dostavila u Carigrad šejhul-islamu na odgovor. Na odluku iz Carigrada dugo se čekalo, imajući u vidu da je austrougarska diplomatija svim silama radila da rješenje bude u njenom interesu. Neposredno pred aneksiju stigla je odluka šejhul-islama, koja je uglavnom u tri tačke sadržavala kompromis između zahtjeva MNO i vlade:

• Duhovna izborna kurija izabrat će tri kandidata za mjesto reisul-uleme i podnijet će vladi njihova imena.

• Car i kralj će jednog od te trojice imenovati za reisul-ulemu.

• Duhovna kurija će sastaviti molbu na ime ovog izabranog kandidata, koja će se pomoću takrira (izjave) austrougarskog poslanstva u Carigradu, uputiti šejhul-islamu radi izdavanja menšure.

Mr. Edin Čelebić primjećuje kako je samo nekoliko dana kasnije proglašena aneksija, to Austro-Ugarska više nije imala razloga da sprečava vjerske veze Bošnjaka sa Carigradom, s obzirom na to da je to pitanje izgubilo politički i državnopravni značaj.

Muslimanska napredna stranka (MNS)

Muslimanska narodna organizacija smatrala se protuaustrijskom, i samim tim sa srpskom politikom povezanom, organizacijom. Nasuprot njoj, Ademaga Mešić osnovao je 1908. Muslimansku naprednu stranku (MNS) radi promoviranja hrvatskog nacionalizma među bosanskohercegovačkim muslimanima i suzbijanja srpskih političko-nacionalnih pretenzija prema Bosni i Hercegovini. Zbog slabe podrške širih masa, MNS je revidirala svoj program i 1910. promijenila ime u Muslimanska samostalna stranka (MSS). Predsjednik MNS Ademaga Mešić za vrijeme Kraljevine Jugoslavije bit će član Jugoslavenske muslimanske organizacije i odlučan protivnik njenog ulaska u Jugoslavensku radikalnu zajednicu smatrajući da se time napušta ideja o autonomiji BiH.

"Širi slojevi Muslimana ostali su, na primjer, ravnodušni prema nastojanju muslimanske inteligencije da se u Muslimana podstiče i razvija srpska odnosno hrvatska nacionalna orijentacija." (Dr. Nusret Šehić, Autonomni pokret muslimana za vrijeme austrougarske uprave u Bosni i Hercegovini, str. 380)

"Iz redova muslimanskih zemljišnih posjednika regrutovalo se 'radikalnije' krilo muslimanske opozicije, dok su trgovci, ukoliko su bili pristalice autonomnog pokreta, redovno predstavljali njegovu umjerenu struju." (Dr. Nusret Šehić, Autonomni pokret muslimana za vrijeme austrougarske uprave u Bosni i Hercegovini, str. 381)

"Tako je u ovom pokretu lijepo došlo do izražaja težnja da se znatnim dijelom pod vidom borbe za očuvanje islamskih interesa ideološki nastoji očuvati klasna struktura odnosa u kojoj treba da ostanu neokrnjeni interesi muslimanskih zemljišnih posjednika" (Autonomni pokret muslimana za vrijeme austrougarske uprave u Bosni i Hercegovini, str. 381). U takvoj politici se, "s jedne strane, zagovara uspostava režima građanske demokratije i istovremeno vodi borba za očuvanje privilegija koje su u svojim bitnim elementima imale gotovo feudalno obilježje". (Dr. Nusret Šehić, Autonomni pokret muslimana za vrijeme austrougarske uprave u Bosni i Hercegovini, str. 382)

Muslimanska narodna organizacija bila je "u suštini konzervativna i nastojala je da Muslimanima, odnosno muslimanskom ekonomski vodećem sloju obezbijedi vladajuću poziciju u Bosni i Hercegovini. Polazilo se od toga će se Muslimani takvu poziciju sebi sigurnije obezbijediti ako u što većem broju prihvate tekovine modernog razvitka, ako u što većem broju školuju svoju djecu na principima modernog obrazovanja. Stoga su pristalice Muslimanske napredne stranke bili ujedno kritičari tadašnjeg sistema vjersko-školskog odgoja Muslimana. S toga stanovišta oni su kritikovali najviše konzervativizam i 'zatucanost' vođstva muslimanskog autonomnog pokreta. Međutim, za razliku od Muslimanske narodne organizacije koja se dugi niz godina nalazila u opoziciji režimu okupacije, Muslimanska narodna stranka bila je u lojalnom odnosu prema okupacijskoj upravi i to je ono što ih je tada najviše razlikovalo". (Dr. Nusret Šehić, Autonomni pokret muslimana za vrijeme austrougarske uprave u Bosni i Hercegovini, str. 382)

"Aneksijom Bosne i Hercegovine otpašće doduše dosta onoga što je ovu stranku dijelilo od Muslimanske narodne organizacije i stoga je bilo moguće da vodstvo ovih stranaka ubuduće ostvaruju političku koaliciju i da međusobno politički sarađuju." (Dr. Nusret Šehić, Autonomni pokret muslimana za vrijeme austrougarske uprave u Bosni i Hercegovini, str. 382)

Bosanski ustav 1910.

Nakon dugih i komplikovanih priprema, te ustavne ankete, 17. februara 1910. godine ustavnim Zakonom o ustavnoj uredbi, koju je donio car Franjo Josip, Bosna i Hercegovina dobija svoj prvi Zemaljski ustav, koji je svečano proglašen u dvorani Zemaljske vlade u Sarajevu, 20. februara 1910. godine.

Najbitnija posljedica ustava bio je Sabor. Ipak, on nije imao izvršnu vlast, već je samo učestvovao u proceduri zakona. Niti jedan zakon nije mogao proći bez konačne odluke vladara.

Ustavni poredak u BiH reguliran je sa šest zakona: Zemaljski ustav (statut), Izborni red, Saborski poslovni red, Zakon u društvima za BiH, Zakon o sakupljanju za BiH i Zakon o kotarskim vijećima.

Bez obzira na sve, Sabor je bio veoma ograničenog dometa. Nije mogao utjecati na svoj vlastiti sadržaj, tj. nije mogao kreirati svoju politiku niti je mogao izraditi svoj vlastiti sadržaj rada. Imao je ograničena djelovanja spram Zemaljske vlade -- nije mogao utjecati na njezin rad. Nije mogao, niti smio, voditi raspravu o Zakonu o upravljanju BiH iz 1880. godine, vojsci, porezu, carini i trgovini. Ipak, i pored navedenog, imao je opsežno polje djelovanja: proračuni i zajmovi (unutar BiH), pravosuđe, policija, putne isprave, popis stanovništva, gradska trgovina, rad slobodne štampe, udruživanje zadruga, zakonski poslovi, mjere na unapređenju ekonomije, zdravstvo, vjerski poslovi, katastarstvo, gradnja cesta, kupališta, općinskih zgrada itd. Treba naglasiti da bi zakon postao validan tek ukoliko bi bio prihvaćen od strane vlada obje države (Austrije i Mađarske). Ukoliko bi zakon bio usvojen, bio bi poslan caru na odobrenje i Ministarstvu vanjskih poslova na potpis. Početkom 1914. godine Sabor je održao svoje četvrto i posljednje zasjedanje. Bez obzira na kompleksnost, Sabor je predstavljao prvi korak na uvođenju parlamentarizma u BiH.

Karakter političkog organiziranja tog perioda

Od Berlinskog kongresa do devedesetih godina prošlog vijeka vodimo ratove pod tuđim bajracima, igramo u tuđim dresovima i vodimo tuđu politiku.

Naša elita, u tom periodu, u nedostatku našega centra biva odgajana u tuđim centrima. Zato je jako važno da razumijemo našu sadašnjost, uvidimo pozitivne iskorake, prepoznamo potencijale i iskoristimo ih.

Ipak, osnovne motive političkog organiziranja tog vremena otkriva prof. dr. Mustafa Imamović, koji kaže: "Svaka kolektivna akcija, odnosno političko djelovanje, potiče iz napora socijalno istih ili srodnih organiziranih grupa da unaprijede i zaštite svoje težnje, nadanja i interese."

Robert Donia smatra da su porodične veze, poslovni odnosi i lična poznanstva metode kojima su nastajali glavni politički faktori u Bosni. Autor je u zaključcima svoje knjige "izričito odbacio ona objašnjenja koja su bošnjačku političku akciju dovodila u vezu sa tobožnim muslimanskim vjerskim fanatizmom, psihičkom otuđenošću ili ekcesivnim oportunizmom koji je navodno svojstven određenom grupnom mentalitetu". (Islam pod dvoglavim orlom)

Mustafa Imamović tvrdi da "nema sumnje da su u ovim međufrakciskim borbama lični sukobi i netrpeljivost imali znatnog udjela", ali "bez obzira na sve lične sukobe, osnovna podjela ipak ide na temeljnom pitanju 'novog vremena', to jest odnosa prema novoj kulturi i načinu privređivanja koji je okupacija donijela. To je pitanje kako Bošnjaci kao cjelina mogu preživjeti u novim uslovima: da li čvrstim osloncem na tradiciju i otporom promjenama ili prihvatanjem 'novog oružja' u vidu evropske obrazovnosti i poduzetništva, kako bi se sačuvao vlastiti identitet i način života".

Poslije sagledavanja našeg stanja tokom i prije austrougarskog perioda, volio bih da su Bošnjaci u periodu od 1815. do 1918. bili: energičniji, organizovaniji, obrazovaniji, jedinstveniji. Upravo je to ono što će dolazeće generacije reći za nas.