Sva zahvala pripada Allahu, Gospodaru svjetova. Neka su salavat i selam na Allahovog najodabranijeg roba, Muhammeda, na njegovu časnu porodicu i sve njegove ashabe.
U prošlim brojevima govorili smo o podsticajima na ostavljanje griješenja Allahu, dželle šanuhu, koje je spomenuo Ibn Kajjim el-Dževzijja, rahimehullah, u svome djelu Udetus-sabirin ve zehiretuš-šakirin – Snaga strpljivih i oprema zahvalnih. U ovome tekstu navest ćemo dva zadnja, od ukupno dvadeset, podsticaja na ostavljanje griješenja prema Allahu, dželle šanuhu, koja je imam Ibn Kajjim spomenuo. Uz podsticaje su navedene kratke bilješke i pojašnjenja uvaženog šejha Abdurrezzaka el-Bedra, hafizehullah, koja ih pobliže pojašnjavaju.
Istinske blagodati, moć i dostojanstvo su u Kući vječnog boravka
Ibn Kajjim, rahimehullah, rekao je: “Čovjek treba znati da ga je Uzvišeni Allah stvorio za beskraj i vječnost, za moć, za dostojanstvo bez nemoći, za sigurnost bez straha, za bogatstvo bez siromaštvo, za slasti bez bola, za savršenstvo bez mahana. A na ovom svijetu iskušava ga kratkotrajnim i prolaznim boravkom, na svijetu gdje se neprestano smjenjuju snaga, u kojoj ima primjesa nemoći, a nakon toga slijedi samo nemoć, sigurnost, u kojoj ima primjesa straha, a nakon toga slijede samo strahovi. Ista takva je priroda na ovom svijetu i bogatstva, i slasti, i sreće, i uživanja, blagodati su izmiješane sa svojim suprotnostima, nakon čega ih slijede upravo te suprotnosti. A sve to je i kratkotrajno i nestalno. Većina ljudi ovdje pravi veliku grešku. Oni traže uživanje, vječnost, moć, vlast i položaj na pogrešnom mjestu (na ovom svijetu, op. prir.), tako da im je promaklo na pravom mjestu (na onom svijetu, op. prir.). Većina njih nije ni stekla to što traži, a i oni što su stekli nešto od toga, to je sitno, kratkog vijeka i trajanja. A poslanici, neka je Allahova milost i mir s njima, došli su s pozivom u vječna uživanja i ogromna bogatstva. Onaj koji im se odazove na dunjaluku, osjetit će najveće i najljepše slasti. Živjet će na ovome svijetu prijatnijim životom od života vladara ili kraljeva i njima sličnih. Zuhd (tj. skromnost, sustezanje i ostavljanje svega onoga što ne koristi na onom svijetu – ahiretu, op. prir.) na ovom svijetu predstavlja istinsko bogatstvo. Šejtan čovjeku najviše zavidi na tome i na sve načine nastoji da ga spriječi da dospije na taj stepen, jer kada čovjek ovlada svojim strastima i srdžbom i podredi ih vjerskim nagonima, on je istinski vladar ili kralj pošto je vlasnik ovog bogatstva slobodan. A onaj kojim upravljaju strasti i srdžba, nije ništa drugo nego njihov rob, podređeni rob u vlasništvu svoga gospodara, koga strasti i srdžba vode kao što se upravlja jahaćom životinjom. Lahkovjerni i obmanuti svoj pogled zadržavaju na vidljivom, ovosvjetskom bogatstvu, koje spolja izgleda lijepo, ali je u svojoj suštini ropstvo. Povode se za strastima koje su na početku slast, a na kraju kajanje. A dalekovidan, oštrouman čovjek sagledava stvari (u njihovoj cjelovitosti), od njihovog početka do kraja, od njihovih načela do posljedica, a ‘to je Allahova milost koju On daje onome kome hoće – a Allah je posjednik obilja velikog’ (El-Džumua, 4).”
Doista je Uzvišeni Allah stvorio za ljude vječnost kojoj nema kraja, snagu i dostojanstvo bez nemoći, bogatstvo bez siromaštva, sigurnost bez straha, a to će biti u džennetskim baščama naslada: “‘Hvaljen neka je Allah!’, govorit će, ‘Koji je od nas tugu odstranio. Gospodar naš je, zaista, Onaj Koji oprašta grijehe i zahvalan je, Koji nam je, od dobrote Svoje, vječno boravište darovao, gdje nas umor neće doticati i u kome nas klonulost neće snalaziti’” (Fatir, 34–35). Ali, na ovom svijetu, Allah, dželle šanuhu, iskušao ih je prolaznim blagodatima i gorkim užicima, te kratkotrajnom vlasti. Pa ako osaburi, suzdrži se i kloni onoga što je Allah zabranio, On će mu nakon toga podariti istinske blagodati i trajno uživanje, kao što kaže Uzvišeni: “A sretni će u Džennet; u njemu će boraviti, dok je nebesa i Zemlje, osim ako drukčije Gospodar tvoj ne odredi; bit će to dar koji će neprekidno trajati” (Hud, 108). Ako vjernik ima na umu ove vječne blagodati, i zna da su prolazne slasti griješenja uzrok da bude lišen ovih uzvišenih stepena, to mu je podsticaj da se bori i suprotstavlja svojim strastima i prohtjevima duše, udaljava se i kloni griješenja, da bi postigao vječno blagostanje i sreću.
Borba sa prohtjevima duše i oslobađanje od loših navika
Ibn Kajjim, rahimehullah, rekao je: “Čovjek ne smije da se vara da je samo poznavanje ovoga što smo spomenuli dovoljno da se cilj postigne. Mora se uložiti veliki napor, snaga i trud da se ovo znanje primijeni. To se čini mijenjanjem navika, jer su one neprijatelj vrlina i uspjeha. Ne može uspjeti onaj ko stalno slijedi navike. U mijenjanju i oslobađanju od loših navika, čovjeku pomaže to što će izbjegavati iskušenja i smutnje što više može. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: ‘Ko čuje za Dedžala, neka se udalji od njega!’ (Ahmed, Musned, br. 19968; Ebu Davud, Sunen, br. 4319; Albani ga je ocijenio vjerodostojnim). Nema bolje zaštite od zla nego udaljiti se od njega i njegovih uzroka. Šejtan ovdje ima odličan način na koji čovjeka navede na zlo, kojeg se neće sačuvati osim pronicljiv i upućen. On mu pokaže nešto dobro, neku dobru stranu, u tom zlu, i pozove ga da to dobro ostvari, a onda kad se primakne tome, šejtan ga hvata u mrežu. Allah da nam je na pomoći.”
Dvadeseti podsticaj, koji je ujedno i posljednji koji je naveo imam Ibn Kajjim, rahimehullah, jeste borba sa prohtjevima duše i oslobađanje od loših navika. Ako čovjek, Allahov rob, poklekne pred nekim iskušenjem i počne činiti neki od grijeha, i navikne se na njegovo činjenje, na njemu je da uloži sav svoj trud i usmjeri svu svoju snagu ka tome da ostavi tu lošu naviku i oslobodi se od nje. A ono što je najkorisnije u tom pogledu, nakon traženja pomoći od Uzvišenog Allaha, jeste da se oslobodi i udalji od uzroka koji vode ka tim grijesima. Pa, ako griješi zbog lošeg društva u kojem se nalazi, treba napustiti to društvo. Ako upada u grijehe prilikom korištenja savremenih tehnoloških uređaja (mobitela i sl., op. prir.), treba ih se kloniti. Ako stalno upada u grijehe na određenom mjestu, treba izaći iz njega, te ga napustiti. Na to upućuje kazivanje o čovjeku koji je ubio stotinu osoba, pa je otišao jednom od učenjaka i upitao ga ima li za njega oprosta, a učenjak mu na to reče: “Svakako! Ko te sprečava da učiniš tevbu?! Idi u tu i tu zemlju, u njoj žive ljudi koji iskreno robuju Allahu, pa im se i ti pridruži u njihovom robovanju, i nipošto se ne vraćaj u svoju sredinu, jer je pokvarena” (Sahihul-Buhari, 3470, Sahihu Muslim, 2766, i verzija je njegova). Hafiz Ibn Hadžer, rahimehullah, kaže: “U ovome je uputa pokajniku da je neophodno da napusti ona stanja koja su prerasla u navike koje je stekao u vremenu griješenja, i da ih u potpunosti promijeni.” (Ibn Hadžer, Fethul-Bari, 6/517)
Ovo su korisni podsticaji na ostavljanje griješenja koje je naveo Ibn Kajjim el-Dževzijja, rahimehullah, o kojima treba voditi računa, imati ih na umu kad nas naše strasti navedu na grijeh, i voditi borbu sa prohtjevima duše da ne poklekne pred pozivima na grijehe i griješenje, jer tako ćemo postići veliko dobro za sebe na oba svijeta, i istinsku sreću i uživanje. Na kraju opet treba podsjetiti na veličinu, važnost i ulogu dove Allahu u životu vjernika, vraćanja Njemu Uzvišenom, pouzdanja u Njega Jedinog, jer je sve u Njegovim rukama. Kome bude dato da dovi, dato mu je i uslišenje, kao što kaže Uzvišeni: “Gospodar vaš je rekao: ‘Dove Mi upućujte, Ja ću vam se odazvati! Zbilja, oni koji se ohole da Mi ibadet čine – ući će, sigurno, u Džehennem poniženi’” (El-Mu’min, 60). Treba što više doviti Allahu, dželle šanuhu, u odabranim vremenima, i na odabranim mjestima, ali i u svakoj prilici, za Njegovu milost, uputu, usmjerenje, oprost, da izliječi naša srca i očisti ih od grijeha strasti i sumnji i sačuva nas od svakog zla i puteva koji mu vode.
Gospodaru naš, smiluj nam se, uputi nas, oprosti nam, Najmilostiviji Allahu! Popravi naše stanje, pomozi nam, otkloni od nas iskušenje zaraze, sačuvaj nas od svakog zla i povrati nam blagodati i pomozi nam da budemo zahvalni na njima, i da upotpunimo ibadete koje Tebi činimo!
Allahumme inneke afuvvun tuhibbul-afve fa’fu anna! – Allahu moj, Ti si Onaj Koji prašta, voliš oprost, pa nam oprosti!
(Izvor: Abdurrezzak b. Abdulmuhsin el-Bedr, Bevaisul-hulas minez-zunub)