Jedna od evropskih država koje su imale veoma burnu prošlost jeste i Španija, u historiji poznata kao Endelus. Kad bismo upitali koji su se važni događaji desili godine 1492. godine, mnogi bi rekli da je to godina kad je Kolumbo otkrio Ameriku, međutim, muslimani bi se trebali bolje sjećati da je to godina kad je Granada, posljednji muslimanski grad u Endelusu, pala u ruke kršćana, iako su već davno prije toga muslimani bili prisutni na teritoriji Iberijskog poluotoka i imali čvrstu vladavinu. Tarik b. Zijad davne 711. godine kročio je na ovo područje.
Ova su podneblja prošla razne periode: svijetli period blagostanja i napretka u raznim naukama u Endelusu pod vladavinom hilafeta, srednji vijek u kojem je započeo i tamni period inkvizicije, Habsburška Španija, Burbonska Španija, period republikanizma, moderna Španija.
U narednim redovima ukratko ćemo navesti podatke o demografskoj slici ove zemlje, o doprinosu muslimana u napretku na polje nauke, o periodu inkvizicije i sadašnjem stanju muslimana u ovoj državi.
Demografska slika
Pogledajmo ogromne demografske promjene i razvijanja muslimanske populacije ove zemlje kroz stoljeća: “Može se napomenuti da je kraj 16. i početak 17. stoljeća period kad su muslimani u Španiji ušli u fazu demografskog dna. Demografski ambijent u kojem su se nalazili muslimani Španije krajem 16. i početkom 17. stoljeća sigurno možemo okarakterizirati kao najnegativniji momenat od vremena kad je počeo da se širi u 8. stoljeću. Od 17. stoljeća, nakon protjerivanja najmanje 275.000, pa čak do 500.000 osoba i definitivne asimilacije preostalih muslimana (kako su ih tada zvali: Moriska), gubi se svaki trag postojanja pripadnika islamske vjeroispovijesti na području današnje Španije.
Masovan priliv doseljenika iz islamskih zemalja zadnjih godina uzrokovao je rast ove populacije više nego enormnom brzinom. Naime, već 2010. godine muslimanska populacija u Španiji brojala je oko 1,5 miliona osoba. Udio muslimana u odnosu na ukupno stanovništvo države je između 2003. i 2010. godine skočio sa 1,5% na 3,2%.
Ogromna većina muslimana Španije vodi porijeklo sa područja Sjeverne Afrike, posebno iz Maroka. Značajan udio od blizu 10% unutar ukupne muslimanske populacije imaju osobe koje su doselile iz zapadnoafričkih država, posebno iz Senegala. Pored doseljenika sa Indijskog potkontinenta, zatim Bliskog istoka i mnogih drugih država, etničko šarenilo španskog islama upotpunjuje i prisustvo brojnih autohtonih Španaca koji su konvertirali u ovu religiju. Njihov broj se procjenjuje između dvadeset i trideset pet hiljada.” (Svjetski almanah demografske istorije muslimana, str. 454–456)
Endelus
Tarik b. Zijad, Allah da mu se smiluje i nagradi ga za njegov trud, sa svojom vojskom kročio je 711. gr. godine na područje današnje Španije, a mjesto na kojem se iskrcao nazvao je Džebelu Tarik – Tarikova planina i od tog naziva potječe i naziv Gibraltar. Ovim iskrcavanjem počelo je muslimansko osvajanje Iberijskog poluotoka koji su u ovaj pohod krenuli po naredbi halife Velida. Musa b. Nusajr, emevijski namjesnik u Sjevernoj Africi, poslao je svog generala Tarika b. Zijada sa sedam hiljada vojnika u pohod protiv vizigotskog kralja. Sedam godina muslimanima je trebalo da zauzmu cijeli poluotok, osim Galicije i Asturije. Mnogi stanovnici prihvatili su dobrovoljno vlast muslimana, a neki su vremenom prihvatili i islam. Muslimanska vlast Endelusa domicilnom stanovništvu nije zabranjivala da javno ispoljavaju svoju vjeru i običaje.
Između 1009. i 1031. godine došlo je do raspada centralne emevijske vlasti zbog ustanaka, pobuna i nasljeđivanja vlasti od strane nekompetentnih vladara. Ovo je bio razlog da se uspostavi nekoliko manjih slabih kraljevstava, koja su bila slabija nego prošla emevijska država, međutim, u ovom periodu došlo je do procvata umjetnosti, jer svaki je vladar sponzorirao umjetnike i učenjake iz želje da nadmaši ostale vladare.
Vremenom je nedostatak centralizirano organizirane vlasti doveo do kraja muslimanske vladavine na poluotoku. Izgubili su značajne teritorije u ratovima s kršćanskim kraljevstvima koja su se nastojala proširiti sa sjevera. Mala kraljevstva Endelusa zatražila su pomoć Jusufa b. Tašufina, muravidskog vladara u Maroku, a nakon što su dobili pomoć koju su tražili, 1090. godine Muravidi su ih prepustili sudbini. Ovaj put su tajfa-kraljevstva zatražila pomoć druge berberske dinastije – Muvehida. Oni su se rado odazvali pozivu i neko su vrijeme imali uspjeha u Španiji. Ipak, 1212. godine bili su poraženi u Bitki kod Navas de Tolosa (ar. El-Ikab), te su nekoliko decenija kasnije bili prisiljeni da se vrate preko Gibraltara.
Gradovi ovih muslimanskih kraljevstava padali su jedan za drugim u ruke kršćana sve do 1260. godine. Jedino je Granada bila ostala čak još dva vijeka, sve do kraja 1491. godine kad je došla pod opsadu i 2. januara 1492. pala u ruke vojske Ferdinanda i Isabele. Nedugo nakon toga, muslimanima je dat izbor da postanu katolici ili da napuste Španiju. Neki su prihvatili kršćanstvo, neki su emigrirali, a neki su nastavili prakticirati vjeru potajno.
Kad sagledamo dalji tok života muslimana na tim područjima i činjenicu su jednostavno nestali skoro svi tragovi islama, može se zaključiti da je jedini pravi izbor bio da se emigrira. Oni koji su ostali, ubrzo su nasilno asimilirani u društvo i ništa od islama nije ostalo. Iz povijesti Endelusa mogu se izvući mnoge lekcije za budućnost.
Pad Endelusa desio se usljed jačanja i ujedinjenja kršćanskih vladavina, također jedan od faktora je bila geografska i politička izolacija Endelusa od ostatka islamskog svijeta. Međutim, i unutrašnji faktori, prije svega, neprijateljstva i podjele među muslimanskim vladarima, udaljavanje od vjere, pohlepa i želja za lagodnim životom elite, također su doveli do pada Endelusa.
Ovaj članak je kratak tako da se opisu ovog događaja i perioda nakon njega ne može dati njegovo pravo koje zaslužuje, ali zato bismo preporučili knjigu Endelus, uspomena i opomena, uvaženog Abdussameda ef. Bušatlića, prof., svakom ko nije upoznat sa ovim djelom, a zainteresovan je da više pročita o Endelusu.
Endelus, centar nauke
Endelusko društvo bilo je rijetko viđeno pluralističko društvo čija su glavna obilježja bila sloboda, tolerancija i odsustvo prisilne asimilacije. Arapi, jevreji, kršćani i drugi živjeli su zajedno osam stoljeća. Kordoba je bila centar te civilizacije i intelektualno središte sa naučnim institutima i bibliotekama. U tom gradu sa oko milion stanovnika bilo je 17 univerziteta, 70 javnih biblioteka, 700 hamama, 600 džamija, 60 palača. Skoro svi ljudi u Kordobi znali su čitati i pisati, kako navodi orijentalista Reinhart Dozy.
Prvi značajniji evropski učenjak koji se bavio arapskim naukama bio je Gerbert Aurillac, koji je bio monah u Francuskoj i kasnije je postao papa Silvestar II. On je slao timove učenika u Endelus na kraju 10. vijeka. U Endelusu je bilo mnogo instituta na kojim su se mnogi studenti bavili prevodom rukopisa iz Bagdada i Kaira. Zahvaljujući ovim prijevodima, mnogo znanja iz arapskog, grčkog i rimskog svijeta sačuvano je i dalje prošireno po Evropi, što je direktno utjecalo na pokrete renesanse i prosvijetiteljstva.
Endelus je do kraja 11. vijeka prednjačio na polju nauke, a u astronomiji su usavršene tabele i preciznost instrumenata. Naprimjer, astronom is Toleda Zargali (koji je umro 1087.) pojednostavio je helenski astrolab i njegova verzija poznata je kao saphea azarchelis i bila je u upotrebi do 16. vijeka. On je također s teorijom o eliptičnim orbitama planeta pretekao njemačkog astronoma Keplera koji je živio u 17. vijeku. Prva škola medicine u Evropi sagrađena je u Endelusu u Salemu. Na polju medicine prednjačio je Zehravi (umro 1013. g.), koji je pisao o hirurgiji, medicinskoj etici i odnosu ljekara i pacijenta, farmakologiji. Ibn Zuhr, koji je na Zapadu poznat kao Avenzoar, bio je zagovornik kliničkog istraživanja i praktičnog eksperimentiranja.
Samo veoma ignorantna osoba ili osoba koja nije upućena u ovo može negirati doprinos muslimana u naučnom napretku u Evropi. Evropa je doživjela renesansu u momentu kad su muslimani bili na vrhu svog napretka. O ovom svjedoče i neki zapadni učenjaci. Profesor T. C. Young u radu “Utjecaj islamske kulture na kršćanski Zapad” kaže: “Ovo je samo historijski pregled koji je ovdje imao za cilj da nam ukaže na veliki kulturni dug koji dugujemo islamu od onog momenta kad smo mi, kršćani, u periodu od hiljadu godina, putovali u islamske zemlje i njihovim profesorima da kod njih učimo umjetnost, znanosti i filozofiju života.”
Nažalost, ovaj se doprinos namjerno prešućuje u velikom dijelu svjeta. U ovom časopisu El-Asr u zadnje vrijeme objavili smo veliki dio tekstova na temu doprinosa muslimana u nauci, tako da zainteresirani ove tekstove mogu da potraže u prošlim brojevima ili na internetskoj stranici.
Tamni period inkvizicije
Nakon svijetlog perioda Endelusa koji su obilježili blagostanje i napredak na polju raznih nauka i medicine, dolaskom Španaca na vlast nastupio je tamni period inkvizicije koji je trajao nekoliko stoljeća. Španska inkvizicija je naziv za inkviziciju koja je djelovala u Španiji pod kontrolom španskog kralja. Inkvizicija (lat. inquisitio – istraživanje) bila je ustanova Rimokatoličke crkve čiji je zadatak bio da pronalazi, zatvara, optužuje, isleđuje, sudi i kažnjava ljude proglašene hereticima. Glavni zadatak ove inkvizicije bio je sprovođenje politike čistoće krvi. Ovo je značilo motrenje da se potomci jevreja i muslimana pokrštenih nakon rekonkviste ne vrate vjeri svojih predaka. Također, predmet istrage i suđenja bili su svi koji su se protivili zvaničnim stavovima Rimokatoličke crkve. Inkvizicija je djelovala od kraja 15. vijeka do godine 1834. Njen operativni modus uključivao je zvjerska mučenja, javna pogubljenja, brutalno suzbijanje svake kritike službene crkvene doktrine. Na ovakav način inkvizicija je imala glavnu ulogu u protjerivanju jevreja i muslimana iz Španije. Ključna ličnost španske inkvizicije bio je kardinal de Torquemada, ispovjednik kastiljanske kraljice Izabele.
Kad bi inkvizicija došla u grad, prvi korak bio je edikt “milosti”. Nakon nedjeljne mise, inkvizitor bi nastavio čitati edikt, objašnjavajući moguće hereze (oblike otpadništva) i podstičući na osnivanje inkvizicijskih sudova na kojima bi se “čistila svijest”. Za vrijeme “milosti” ljudi su se mogli sami predati u roku otprilike mjesec dana kako bi im Crkva oprostila i onda bi prošli bez veće kazne. Mnogi su se tako predavali, ali to nije bilo dovoljno, oni su morali dati informacije i o svojim istomišljenicima. Na ovakav način nastavljao se proces progona i istrage jer su informacije neprestano pristizale. Prijave su bile anonimne i optuženi nije znao ko ga je prijavio. Lažne su prijave bile vrlo česte, neki su prijavljivali druge iz ljubomore ili mržnje. Na ovakav način nepovjerenje među susjedima i članovima porodice bilo je ogromno. Cilj ovoga bio je da se širi strah među stanovništvom. Ovakav način progona i širenja straha vidi se također i u staljinističkim čistkama, Hitlerovoj vladavini, u režimima poput režima Hafiza Asada i njegovog sina Bešara Asada i drugih tirana.
Nakon optužbe, optuženi bi nekad bili i dvije godine u pritvoru čekajući istragu i suđenje. Imovina bi bila preventivno oduzeta od strane inkvizitora. Ovom imovinom bili bi plaćeni troškovi suđenja i hrane i odjeće za optuženog, tako da bi porodica optuženog ostajala bez ikakvih sredstava za život. Sve ovo odvijalo se u tajnosti, tako da ni javnost ni optuženi nisu znali zbog čega je optužba podignuta.
Sadašnje stanje muslimana u Španiji
Grupe muslimanske manjine u Španiji mogu se podjeliti na sljedeći način:
● Studenti: Pomaganje novih studenata bila je jedna od najvažnijih aktivnosti generacija koje su došle ranije. Oni su se također bavili davom, zato je i osnovano Islamsko špansko udruženje 1971. godine.
● Radnici: Ovo je najveća grupa muslimana, koji čine više od dvije trećine muslimana u Španiji. Većina doseljenika bili su mladi Marokanci, bez porodica i većina je bila nepismena, tako da su lahko zastranjivali. Islamski centar u Španiji prepoznao je ovu opasnost pa je radio na buđenju islamskog identiteta među ovom grupom.
● Autohtoni muslimani Španci: Oni su prihvatili islam, dobrovoljno i iz ubjeđenja, nakon što im je postala jasna prava slika islama koju su pokušali iskriviti kršćani. Ovome je doprinijelo usvajanje Zakona o slobodi ubjeđenja nakon što je vijekovima bilo mnogo problema u pogledu zastupanja drugačijeg stava i ubjeđenja od katoličkog. Ova grupa nalazi se u Granadi, Malagi, Kordobi i Madridu.
● Muslimani u južnim kolonijaliziranim područjima Maroka: Seuta i Melilja.
Povećanjem broja muslimana koji su doselili zbog studija i posla, sve više su se pojavljivale organizacije i udruženja, pogotovo nakon Zakona o slobodi vjera. Neke od tih 49 organizacija jesu sljedeće: Islamski španski centar, Udruženje muslimana Španije u Granadi, Islamsko udruženje u Kordobi itd.
Postoji također Islamski kulturni centar u Madridu, koji obuhvata mesdžid i mekteb za podučavanje islamskih nauka, arapskog i španskog jezika, Kur’ana.
Potrebe muslimana u Španiji
● Uprava koja će ujediniti razne organizacije, objediniti mišljenja, pregovarati sa španskim vlastima i rješavati probleme na zvaničan način.
● Veći broj škola i naučnih instituta koji će podučavati djecu islamu.
● Prijevod knjiga i tefsira na španski jezik.
● Izdavanje časopisa koji će biti glasnik muslimanske manjine, pokretanje televizijskog kanala i radija.
● Daije koji poznaju arapski i španski jezik, kako bi pozivali muslimane i ostale.
Na kraju, nažalost, ne može se živjeti od stare slave. Činjenica je da je danas islamski ummet u nezavidnoj poziciji, međutim, nikad se ne smije gubiti nada u poboljšanje stanja, ali ta nada mora da ide zajedno sa ulaganjem ogromnog truda u izučavanju islamskih nauka, a potom i svjetovnih nauka. Kad očistimo svoj nijet, uložimo veliki trud, onda se može i očekivati bereket od Allaha i popravljanje stanja. Zato molimo Allaha da muslimanima u Španiji, a tako i širom svijeta, podari iskrenost i bereket u izučavanju vjerskih i svjetovnih nauka i radu i da im popravi stanje, i neka su salavat i selam na posljednjeg Poslanika, na njegovu časnu porodicu i sve ashabe.