Iako je vjera u postojanje Stvoritelja prirodno i normalno stanje čovjeka, mnogo ljudi je negira jer im to omogućava svaki vid nemorala bez griže savjesti. Dovoljno je da ljudi vjeruju da Bog ne postoji, i onda mogu isključiti savjest, udovoljavati svojoj pohlepi i strastima, i raditi šta požele.
Radi se, dakle, o čisto moralnom problemu i negiranju da će jednog dana osoba morati da polaže račun za svoj život pred Bogom, i da će joj biti suđeno.
Međutim, onda kada osoba sebi prizna postojanje Boga, kako da zna koja je vjera ispravna?
U mnoštvu pravaca, ideologija i vjera, samo jedna vjera može biti prava i istinita, jer: "Zar poslije Istine ima išta osim zablude?!" (Junus, 32).
Od ispravnosti vjere zavisi kakav će nam biti život na ovom, a i vječnost na drugom svijetu.
Mi sa potpunim ubjeđenjem vjerujemo i tvrdimo da čovjek koji jede, pije i ima nebrojene potrebe ne može biti Stvoritelj, Koji je nezavisan i potpuno drugačiji od stvorenja, jer čovjek ne može stvoriti ni mušicu, niti smrt svoju zaustaviti, a još manje da stvori univerzum sa svim njegovim zakonima i da se brine o njemu.
Primjera radi, prema Bibliji, Isus, mir nad njim, rodio se, konzumirao hranu, umarao se, spavao, plakao, molio se, klanjao Bogu. Kada je upitan o Sudnjem danu, odgovorio je: "A o danu tom i času niko ne zna, ni anđeli nebeski, do Otac moj sam." (Evanđelje po Mateju, 24:36)
Zatim, Isus, mir nad njim, za sebe nikada nije tvrdio da je Bog. Bog posjeduje savršena svojstva, dok čovjek ne posjeduje.
Također, u Bibliji su sadržani mnogi stihovi u kojima Isus govori i u kojima se ponaša kao osoba koja se razlikuje od Boga. Naprimjer, Isus se "spustio licem na tlo i molio" (Evanđelje po Mateju, 26:39).
Ako je Isus bio Bog, zašto bi se onda Bog spustio licem na tlo i molio? I kome se onda molio?
Još manje od čovjeka Bog može biti kip koji niti čuje niti vidi, niti ima razum, kao ni "majka priroda", vatra ili životinja koja nema pameti, niti Sunce ili Mjesec, koji samo rade svoj posao po ustaljenoj putanji nemajući slobodnu volju niti mogućnost da rade drugačije.
Da bi se nešto definisalo kao ispravna vjera, u najmanju ruku, neophodno je da ta vjera bude od Boga Jedinog, da bude sačuvana i da bude univerzalna za sve ljude.
Iz tog razloga besmisleno je detaljisati o religijama čiji pripadnici vjeruju u više bogova, poput hinduizma, ili o religijama koje su osnovali ljudi, poput budizma, konfucijanizma itd.
Kada je u pitanju sačuvanost prethodnih objava, da bi se vjerovalo da su one zaista Božija riječ, one bi morale ispunjavati bar minimum zahtjeva da u njima nema grešaka i da se međusobno ne isključuju, što nije slučaj sa jevrejskim i kršćanskim svetim knjigama koje su pisali ljudi i u kojima ima na hiljade grešaka, proturječnosti i isključivosti, što tvrde i sami njihovi istraživači. (Vidjeti: Rahmetullah Hindi, Trijumf istine)
Dr. Bart Ehrman, jedan od najutjecajnijih istraživača Biblije, kaže: "Postoji više razlika među rukopisima (Novog zavjeta) nego što ima riječi u cijelom Novom zavjetu." (The New Testament: A Historical Introduction to the Early Christian Writings, Bart D. Ehrman, 2004, str. 480--481)
Dakle, u prethodnim Božijim objavama vremenom je dolazilo do mijenjanja, iskrivljivanja i nestajanja, jer je njihovo čuvanje bilo prepušteno ljudima. Zatim je Uzvišeni Allah poslao konačnu objavu -- Kur'an, kao čuvar i pečat svim prethodnim, za sve ljude do Sudnjega dana, u kojoj su sadržani temelji svakog dobra, upute, normi i božanskih zakona, i koja je, za razliku od prethodnih svetih knjiga, sačuvana u originalnom obliku, svako slovo, jer je njeno čuvanje zagarantovao sam Stvoritelj, kao što nas obavještava: "Mi, uistinu, Kur'an objavljujemo i zaista ćemo Mi nad njim bdjeti" (El-Hidžr, 9); "Kazuj iz Knjige Gospodara svoga ono što ti se objavljuje, niko ne može izmijeniti riječi Njegove, pa ni ti; osim kod Njega, nećeš naći utočišta nikakva" (El-Kehf, 27).
Uzvišeni Allah je iz Svoje neizmjerne milosti i apsolutne mudrosti cijelom čovječanstvu do Sudnjeg dana objavio islam kao savršenu vjeru i kompletan sistem života, i učinio ga stazom koja vodi savršenoj sreći na oba svijeta.
Razum je kao pogled, a Objava je poput svjetlosti. Onome koji gleda po tamnoj noći oslanjajući se na svoj vid, taj vid neće koristiti, kao što ni onome ko se oslanja na razum neće koristiti ukoliko se ne služi Objavom. Oko vidi srazmjerno količini svjetlosti, a i razum se prosvjetljava srazmjerno količini Objave na koju se oslanja. Kada se spoji potpunost razuma i savršenstvo Objave, dolazi se do potpune upute i prosvijetljenosti.
Ta konačna, ispravna, savršena i univerzalna vjera manifestuje se kroz Božiju knjigu -- Kur'an, koja predstavlja Božiji direktan govor po izrazu i značenju, i sunnet -- praksu posljednjeg Božijeg poslanika Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, koji sadrži sve ono što je radio i govorio i šutnjom odobrio, onako kako ga je Uzvišeni podučio.
Uzvišeni Allah je svim poslanicima davao dokaze po kojima bi se njihovi narodi mogli uvjeriti u to da su oni doista poslani od Boga. Ti dokazi koji su poslani zadnjem poslaniku Muhammedu, sallallahu alejhi ve sellem, sakupljeni su u Kur'anu i sunnetu, i još uvijek se crpe čuda iz ta dva izvora i otkrivaju nepobitni dokazi istinitosti islama, zbog čega mnogi ljudi primaju islam širom svijeta i nalaze svoj smiraj u njemu.