Feminizam, ovaj dobro poznat i zvučan izraz, za koji ste, svejedno bili muškarac ili žena, čuli mnogo puta, može se sagledati s historijske, političke, društvene, ideološke i vjerske strane. Definicija će se mijenjati i prilagođavati shodno obliku u koji se treba ili mora uklopiti: nekad ga posmatramo kao aktivizam za borbu ženskih prava, drugi put kao ideološku podlogu, po potrebi ga gledamo i kao političko sredstvo do cilja, a nekad kao paravan za mnoge društvene socijalno-psihološke potrebe koje djeluju od krajnosti do krajnosti, te se zaustavljaju shodno namjeri za što planira biti upotrijebljen. No, feminizam, u nekoliko riječi, predstavlja postizanje ravnopravnosti s muškarcima. (Adrijana Zaharijević, Kategorički feminizam, str. 112)
Začetak feminizma i feminističkih ideja
Začetkom feminizma i feminističkih ideja, kao i izraza "feminizam", smatra se 19. stoljeće, doba kad se izrodio izraz "new women", koji je slao poruku kako nastupa nova epoha za ženu i kako njeno mjesto nije samo uz porodicu i dom. Inače, taj se slogan i danas koristi kao paravan iza kojeg se kriju zapravo mnogi drugi porivi za koje se žene bore.
Konkretnim koracima koji su ozvaničili niz planova na ovom polju, smatra se 1971. godina, kad je za vrijeme Francuske revolucije štampana čuvena Deklaracija o pravima žena, kao uzor na Deklaraciju o pravima čovjeka, u kojoj se tražilo izjednačavanje žena s pravima muškaraca u vlasništvu, slobodi, pravo na glas i govorništvo, pravo na sigurnost i jednak odnos zakona prema ženama i muškarcima, prava na jednako javno djelovanje i pristup javnom životu. (Mirjana Adamović, Žene i društvena moć, str. 43)
Žene prije toga nisu mogle raditi, školovati se, voziti prijevozna sredstva, dobiti lična dokumenta poput pasoša, bez dozvole supruga itd. (Adrijana Zaharijević, Kategorički feminizam, izjava autora Arnauda Duca, 80--113)
Historija bilježi da je položaj žene zaista bio na nezavidnom nivou, pa je feminizam dobro došao s jedne strane ženama, koje su u tom pokretu vidjele drugačiju nadu za svoje želje i prava, a s druge strane i muškarcima, koji su podržali feminizam iz različitih razloga, konkretno najveći podstrek feminizmu dao je Prvi svjetski rat. Zaključivši da rat neće trajati kratko, žene su nužno morale preuzeti određene uloge koje su ranije pripadale samo muškarcima: počele su rukovati novcem, što je ranije bilo nezamislivo i društveno neprihvatljivo, preuzimale su plate, pa čak i organizovale proteste za njihova povećanja, što je vodilo ka jačanju ženskih krugova i povećanju apetita.
Britanska vlada otvorila je vrata ženama najprije za obradu zemlje, jer se broj muškaraca smanjio regrutacijom, potom su žene postepeno involvirane i u ratnu industriju, kako bi radile u tvornicama za oružje i proizvodnju granata, a nedugo zatim osnovan je ženski britanski korpus, koji je do kraja rata zabilježio impozantnu brojku od 40.000 žena. (Adrijana Zaharijević, Kategorički feminizam, izjava autora Arnauda Duca, 80-113)
Drugim riječima, muškarci su podržali pokret feminizma, iskorištavajući žene kao radnu snagu, no od samog početka njihovo poimanje ravnopravnosti predstavljalo je samo jedan licemjerni izražaj, što se očitovalo činjenicom da žena nije mogla dobiti istu naknadu kao muškarac za poslove i uloge koje je obnašala, mijenjajući, tad, muškarca. Ženama se dopalo davanje na važnosti, muškarcima se dopadao produkt njihovog involviranja u društvene tokove, te se polahko išlo ka tome da tek krajem 20. stoljeća žene u većini zemalja steknu pravo glasa. U bivšoj Jugoslaviji žene su pravo glasa dobile nakon Drugog svjetskog rata, u Grčkoj 1952. godine, u Švicarskoj 1971. godine, u Španjolskoj 1976. godine (Adrijana Zaharijević, Kategorički feminizam, izjava autora Arnauda Duca, 80-113). Veliki broj žena smatra da ni danas nisu posmatrane jednako kao muškarci i da su njihova prava ostvarena jedino na papiru.
Položaj i prava žene kroz historiju
Istražujući položaj žene iz davnina, srednjeg doba, doba drevne Grčke i Rima, stanja i odnosa prema ženi u spartanskom periodu, potom i odnosu prema ženi općenito, gotovo u svakom periodu historije pronaći ćemo zastrašujuće podatke glede odnosa prema ženama kao ljudskim bićima, gdje se i status žene kao ljudskog bića dovodio u pitanje. Da li su žene zlo, pripadaju li satani, imaju li dušu, da li se smiju vrednovati, da li služe za nešto drugo osim za produženje vrste, da li pred Bogom imaju jednak status, da li se njihov trud za vječnost prima jednako kako muškarčev, da li ima prava na vlastiti imetak, je li sudionik u nasljedstvu i druga pitanja koja su za neke bila neupitna.
Shvatamo da ovakav skup uvjerenja i odnosa prema ženi nije protkan pravdom i razumskim elementima, a to nije ni čudo jer se prema ženi ophodilo u skladu sa ljudskim odlukama, odredbama njihovih zakona i uvjerenja, pa je taj rezultat isključenosti Božijeg zakona rezultirao nastankom, u slučaju pitanja žene, feminizma -- skupa političkih pravaca čiji je cilj ravnopravnost spolova u svim segmentima ljudskih interesovanja, isključujući Stvoritelja i Njegove odredbe, kao da ne postoje.
Iz feminizma, koji se involvirao u institucionalne okvire, od tog trenutka razvija se pokret koji se karakterizira kao radikalni feminizam, u kojem se u ženskim pokretima, pored prvotnih zahtjeva za jednakost, počela javljati želja za dominacijom, kao plod nastojanja da se oslobode osjećaja niže vrijednosti koji se stvarao u uvjetima u kojima su sudjelovale u društvu, a koje ni dan-danas nijedna žena neće priznati da osjeća.
Različitosti muškarca i žene
Žene i muškarci stvoreni su kao ljudska bića kojima je Stvoritelj podario mnogo toga zajedničkog, ali ih je istovremeno i stvorio različitima u mnogim pogledima. Prva razlika između muškaraca i žene jeste fizička, što ne treba posebno pojašnjavati. U ovom trenutku nabrojte najmanje dvadeset razlika, koje sam, nižući slova ovog dijela teksta, u momentu nabrojala i odlučila ostaviti nezapisanima kako bismo se potakli na samostalno razmišljanje o najprostijim faktima ovog svijeta, pa ukoliko ste muškarac, dobit ćete poriv da se začudite drugom spolu zašto to ne razumije.
Kad govorimo o nutrini muškarca i žene, dvocifrena brojka razlika zasigurno će preći u trocifrenu, gdje ćete, ukoliko ste žena, dobiti poriv da se ponovo razočarate zašto te razlike muški svijet ne može percipirati. Tu zaključujemo da će svako od nas, bez previše truda, uspjeti priznati da razlike postoje. Ako mi, obična stvorenja i bića, uočavamo da nismo isti, u čemu je problem da shvatimo ili se protivimo zbog toga što nam je Stvoritelj određene dijelove naših života uredio, razdvojio, podredio jedne drugima ili nadredio jedne drugima, kako bi svako, shodno prirodi prema kojoj će najbolje funkcionisati, imao kvalitetniji život kao jedinka, ali i činio da društveni aparat funkcioniše onako kako je Uzvišeni Allah naložio da bude, što vodi ka uspjehu funkcionisanja čitavog ummeta. U tom slučaju, ukoliko pristanemo na Allahove zakone, kosmičke i šerijatske, pravda je zadovoljena, jednakost je postignuta u onim dijelovima gdje je to moguće da se postigne i nema je tamo gdje je ne treba biti, jer je Onaj Ko nas je stvarao raspodijelio uloge i potrebe.
Želimo reći sljedeće, izbjegavajući okolišanje: Svi se rađamo sa istim osnovnim potrebama, ali nam se razlikuju želje, statusi, a ponekad i mogućnosti; nekad su to tjelesne, drugi put emotivne, treći put neke treće, pa je suludo osjećati se zbog toga oštećenim ili manje vrijednim.
Historija je zabilježila mnoge žene i skupine žena koje su osjećale da žele raditi nešto što ne trebaju raditi ako ne moraju, jer će ostvarujući te svoje želje, zapostaviti one u kojima se one bolje snalaze, jer je to utkano u njihovu prirodu. Ali historija nije zabilježila, da je meni poznato, muškarca koji se osjećao oštećeno i manje vrijedno jer ne može biti majka, ne može roditi dijete, iz prsa ga hraniti, biti empatičniji prema njemu od majke, niti, primjera radi, što ima više fizičke snage od žene, pa je prinuđen tu i tamo preuzeti prevelike odgovornosti prema sebi. Zašto to žene rade?
Zašto želim nešto što imaju muškarci? Zašto me ne okupira ono što imam ja i šta je razlog da ne promislim kako meni ono za što nisam stvorena i ne treba?
"Islamski" feminizam
Da bismo malo bolje razumjeli situaciju, potrebno je osvrnuti se na islamski feminizam, pojam koji sam po sebi zvuči neskladno, no skladnim i srodnim učinila su ga dva faktora. Ako pitate žene, subjektivno mišljenje je da to su bili muškarci ili skupine njih koji su se prema pitanju žene odnosili površno, a objektivno mišljenje je da su to oni muškarci koji su im uzeli prava koja im je zagarantovao Uzvišeni Allah. Pitate li muškarce, subjektivno mišljenje je da je nastanak islamskog feminizma potekao iz obijesti i sujete žena koje su onda kad su im se dala sva prava, iskoristile situaciju u svoju korist i napravile iskorak za dalje, a objektivno mišljenje je da je islamski feminizam došao kao posljedica udaljavanja žena od šerijatskih intencija i osnovnih smjernica koje vode ženu do sretne vječnosti, kao i zbog propagandi koje i muslimanke jednako svjedoče i prate u svijetu, kao i nemuslimanke, miješajući u tom vrtlogu istinu od neistine i videći feminizam kao željno čekano rješenje, zauzvrat dobivši fatamorganu.
Žena muslimanka, gotovo svaka bez izuzetka, prihvata legitimne razlike između žene i muškarca, koje je Bog dao, no veoma često to bude samo onda kad je potrebno potkrijepiti argumentaciju u njenu korist, kao što je spomen fenomena emotivne potrebe i smiraja muškarca uz ženu navedenom u poznatom ajetu: "I jedan od dokaza Njegovih je to što za vas, od vrste vaše, stvara žene da se uz njih smirite" (Er-Rum, 21), ili primjer trostruko lijepog odnosa prema majci u odnosu na oca, spomenutog u poznatom hadisu kad je neki čovjek upitao Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, ko je najpreči za lijep odnos prema njemu, pa je dobio odgovor tri puta zaredom da je to majka, potom otac.
Razlika, dakle ima. Onaj ko prihvata prava koja idu u korist njemu, dužan je priznati prava i onda kad ne idu u prividnu korist njemu, jer je tu kosmički ili šerijatski sklad koji Stvoritelj želi za nas. No, u praksi je to, pokazalo se, teško razumjeti, pogotovo u vremenu kad je fokus feminizma usmjeren na niz pitanja koja se kose sa islamom, poput starateljstva nad ženom, pitanje mahrema žene, pitanje pobačaja, reproduktivna pitanja i bezrazložna kontrola potomstva, poimanje nasilja u islamu, LGBTIQ pitanja koja su sastavni dio feminističkih ideja, odvajanje muškaraca i žena i ograničenje kontakta između njih, pitanje nasljedstva u kojem sinu količinski pripada kao dvjema kćerkama, kao i mnoge druge šerijatskopravne teme. Dosta žena ne poznaje, niti traži odgovore na goruća pitanja koja feminizam postavlja islamu, te se iz takve atmosfere neminovno pojačava red islamskog feminizma, na čiji izraz su naročito vjernice osjetljive, jer se usljed nepoznavanja jasnog islamskog odnosa prema ženi, počevši od tekstova objave, do svijetlih praktičnih primjera iz historije islama na potpun način (kako se ne bismo držali samo za one fragmente koji odgovaraju nama ženama) pokazala želja muslimanki da praktično prigrle modul feminizam, dodavši prefiks koji se ne može dodati -- islamski.
Islam nije arapska tradicija
Jasno je da je muslimanima, u situaciji kad ne vlada šerijat, nego su prinuđeni pristajati na odredbe ljudskih zakona, teško pronaći sistematski i legitiman način uzimanja svojih prava, pa tako i žene i muškarci ponekad ostaju bez svojih prava zbog nesavjesnog odnosa drugih muslimana prema njihovim zagarantovanim pravima, no to nikad nije dokaz manjkavosti savršenstva šerijata, već je dokaz naših slabosti ili ponekad nemogućnosti ispunjavanja propisa, ma s koje strane bili.
Također, primjetni su stalni pokušaji da se propisi islama okarakterišu kao arapska tradicija, koja nije kompatibilna sa stvarnošću ili se ne uklapa u naše geografsko područje, pa ćete, primjera radi, primijetiti da dosta ljudi u našoj zemlji pokrivanje lica smatra primitivnim arapskim običajem, patrijarhalnom vrijednošću koju su nametnuli ljubomorni posesivni muškarci, što ledi krv u žilama do koje mjere muslimani ne poznaju propise islama ili ih ne žele ni naučiti. U isto vrijeme, rado je dobrodošla zapadna ideja feminizma, s prefiksom islamski, potekla od muslimana koji također imaju svoje borbe kao muslimanske manjine u svojim zapadnim državama i koje se ne mogu prenijeti niti praktično živjeti na našem području, no ta, kako je nazivamo, "verzija" islama je dobrodošla. Postoji jako mnogo ljudi koji milije prihvataju rečenicu: "Boj se Allaha" na engleskom jeziku, od "Boj se Allaha" na arapskom jeziku, te na isti način i sve one propise koji su u određenoj imanskoj fazi pojedinca neshvatljivi, olako pripišu arapskim zaostalim tradicionalnim pokušajima da ponize žene i priklone se drugačijim interpretacijama koje su ponekad sasvim u suprotnosti sa šerijatom.
Neznanje je razlog svake zablude
Ukoliko ste žena, znajte da je važno dvoje: proučiti islamsko pravo, pogotovo ono što se tiče vas kao jedinke, ali i proučiti prava drugih koja im je islam zagarantovao da im mi jedinke, u našem slučaju žene, trebamo dati i ne uzimati, te potom praktično tražiti rješenja za specifične situacije i nerazumijevanja koja se prepriječe na putu. U svakom momentu važi činjenica kako je Kur'an odgovarajući za svako vrijeme i mjesto, do Sudnjeg dana, pa ni status žena nije iznimka u tome. Pridodavši tome drugi izvor objave -- sunnet Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, a mi ne razumijemo većinski dio onoga što se tiče nas samih, shvatamo kako je vrijeme za pozabaviti se širenjem vidika i istraživanja propisa islama koji se tiču statusa žene muslimanke. Zadatak ovog teksta je upravo to, ponukati na istraživanja iz čistih islamskih izvora, te zdravih interpretacija koje ne izlaze iz okvira onog što je Uzvišeni Allah odredio za nas. I ovdje ne govorimo o fikhskim razlikama koje islam toleriše ukoliko su legitimne i imaju uporište u Objavi, da se ne bi razumjelo pogrešno, nego govorimo o elementarnim intencijama šerijata i pogledu na prirodu i odredbe određene za svakog od nas, bića.
Zašto se pokrivaju žene, da li ženama ima mjesta u društvenom aktivizmu, da li postoji prostor za njih u davetskom aktivizmu i do kojih granica, čemu žena daje prednost, da li onome što joj je primarna obaveza ili onome čiju prazninu treba ili može zadovoljiti neko drugi, naročito kad joj pričinjava štetu da se tome preda, zašto žene klanjaju iza muškaraca i ne mogu predvoditi namaz (biti imam), zašto uče telbiju u sebi, zašto prilikom greške u namazu udare rukom, a muškarci upozore riječima, zašto se žene odvajaju od muškaraca, zašto je pohvalno da požure prve izaći i otići iz džamije, zbog čega postoje uvjeti pokrivanja i je li davanje prednosti nekim tkaninama u odnosu na druge ekstremizam ili briga o šerijatu, zašto žena ne putuje bez mahrema (bliskog muškog srodnika), zašto je islam propisao ženi traženje dozvole od svog staratelja za izlazak, putovanja i druge važne joj životne odluke, zašto je ženi muž preči od njenih roditelja (ako je udata), zašto je ženi zabranjeno izbjegavati intimno druženje s mužem, zašto žena ne može nikad postati kadija, zašto djevojci nije dozvoljeno da se uda bez pristanka svog oca, zašto je poligamija sastavni dio islama, zašto muslimanki nije dozvoljena udaja za nemuslimana, a obrnuto jeste, i druga goruća pitanja koja su uvijek aktualnija među muslimanskim ženskim krugovima, čak i više nego među nemuslimanskim odakle i potječe podrhtavanje našeg imanskog tla.
Ukoliko ne znam odgovore na navedena pitanja ili se osjećam loše da ih pročitam, može biti jedno od troje: nedovoljna edukacija, dovoljna edukacija ali nedovoljno razumijevanje iste, ili ono najopasnije: ne razumijem cjelovitost islama, te se okrećem drugim ideologijama koje su ostavile značajan trag u unošenju sumnji u razmišljanje žena muslimanki, tražeći garanciju svojih prava od njih, polovično živeći islam, te miješajući sopstveno doba prije nego što smo počele praktikovati islam sa onim nakon što smo krenule putem imana, rastrojene između to dvoje, ne postigavši niti jedno od to dvoje, pogrešno gradeći ideale i tvrdoglavo gradeći krive principe. Takav stav polučit će ovo što upravo u određenoj mjeri svjedočimo danas, pogubljeno pokušavajući biti muslimanke, pokorne Allahu, staložene u vjeri i životu, odmjerene i usmjerene, ali sustižući ili usiljeno nalazeći neadekvatne alternative za svoju "žensku sreću" koje su često haram ili graniče sa haramom, uvjeravajući se da smo tako sretne, samo zato što ta sreća liči na sreću kakvu moderni svijet smatra srećom, a to nije. To, znajmo, krene sa naizgled nebitnim segmentima našeg života, potom se razvije i u ideološkom smislu, a onda ga je dalje teško, nekad i nemoguće zaustaviti.
Da li se mogu sresti islam i feminizam? Naravno da mogu, ali će feminizam ustupiti mjesto islamu svaki put kad u njegovim putokazima piše nešto što je u suprotnosti sa Božijim granicama, ali je pravo pitanje da li se trebaju sretati, imajući na umu da je za ženu dovoljno ponosa biti muslimanka, a onda kad joj se uzmu njena prava, potražiti ih islamom, a ne drugim pravcima, svejedno kojeg prefiksa bili.