Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, u mnogim hadisima ukazuje na pohvalnost povlačenja u osamu, ali i na društvenu interakciju, što može izazvati određene nedoumice u pogledu razumijevanja ovih prividno oprečnih preporuka.
Preporučujući društvenu interakciju, Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: "Musliman koji živi s ljudima i podnosi neugodnosti bolji je od muslimana koji niti živi s njima, niti trpi neugodnosti." (Tirmizi, 2507, i drugi, vjerodostojan)
S druge strane, postoje i hadisi u kojima Poslanik u pozitivnom kontekstu govori o životu u osami, daleko od ljudskog zla.
Hadisi u kojima se preporučuje povlačenje u osamu uglavnom se odnose na poseban vid osamljivanja u posebnom vremenu, poput povlačenja u osamu u vrijeme loših vladara i u vremenu smutnji. Vrlo je malo hadisa koji pohvalno govore o povlačenju u osamu u općem smislu.
Ko pažljivo pogleda, primijetit će da se ovi hadisi međusobno upotpunjuju i kompletiraju sliku o islamskom stavu u vezi s povlačenjem u osamu i društvenom interakcijom. U globalu, taj stav možemo predstaviti u nekoliko cjelina.
Islam je vjera džemata
Musliman živi i djeluje u zajednici, dijeli životni prostor s drugim ljudima. Tako šerijat propisuje da se namaz klanja u džematu: nekada je namaz propisan kao stroga obaveza svakom pojedincu, a nekada je propisan kao kolektivna obaveza (dženaza-namaz), šerijat propisuje hidžru, uređuje društvene odnose, pojašnjavajući lična i društvena prava i obaveze. U nekim slučajevima šerijat je stjecanje znanja o Allahu i Njegovoj vjeri propisao kao strogu individualnu obavezu, a u nekim situacijama to je kolektivna obaveza. Podučavanje i širenje znanja, pozivanje na činjenje dobra i odvraćanje od zla, savjetovanje, suprotstavljanje novotarijama u vjeri, borba protiv nevjernika, lijepo ponašanje, blagost, umiljavanje -- sve to islam stavlja u dužnost svakom pojedincu, a upozorava na nepristojnost, grubost, zavist, mržnju, prekidanje veza i druge loše osobine. Poznato je da se ne može ocijeniti koliko je čovjek stekao pohvalnih osobina, a koliko se loših riješio ako ne živi s ljudima i ako ne sudjeluje u međuljudskim odnosima na raznim poljima. Tek u kontaktu s drugima pokazuju se strpljivost, blagost i lijepo ponašanje, odnosno nadmenost, uskogrudnost, srdžba i loše ponašanje.
Šejtan ima vlast nad onim ko se izdvojio iz džemata
Na osnovu ovog važnog, postojanog temelja, konstatiramo da je potpuno povlačenje u osamu u osnovi zabranjeno zbog zanemarivanja prava, farzova i vadžiba prema drugim ljudima. Osim toga, povlačenjem u osamu čovjek se izlaže šejtanskim spletkama, vesvesama i zabluđivanju, jer šejtan ima vlast nad onim ko se izdvojio iz džemata.
Ljudi kojima je pohvalno povlačenje u osamu
Hadisi u kojima se pohvalno govori o povlačenju u osamu i o vrijednosti vjernika posvećenog ibadetu u pustinji, i hadisi u kojima se pohvalno govori o čovjeku koji se izdvojio sa stadom na vrhu brda ili u dolini i koji klanja namaz, daje zekat, i obožava svoga Gospodara do smrti, koji se s ljudima druži samo u dobru, tumače se na dva načina: da se odnose na pojedince koji nisu u stanju da se bore, pozivaju na dobro i odvraćaju od zla, kojima bi život s ljudima štetio, ili bi oni drugima štetili, jer ima ljudi koji se ne mogu kontrolirati kada je u pitanju uznemiravanje drugih, izuzev ako se udalje od njih. Kada dođu u kontakt s drugima, pojavi se ono što ih podstiče na zlo i nanošenje štete sebi i drugima. Kao primjer možemo navesti one koji se rasrde kada vide nešto loše i djeluju impulsivno i promijene zlo na nepropisan način i tako nanesu nepravdu drugima, što nekad rezultira povećanjem zla. S druge strane, ovi hadisi mogu se odnositi na vrijeme smutnji koje je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, najavio i u kojem je naredio povlačenje u osamu. Najbolji, najpotpuniji i spasu najbliži vjernik jeste onaj koji se posveti afirmaciji vjere, tjelesno i materijalno. Ako to nije u stanju, treba se spasiti smutnje, udaljavajući se od nje i od onih koji u njoj sudjeluju. To je bio razlog što je hafiz Ibn Hadžer, rahimehullah, u vezi s hadisima u kojima se pohvalno govori o povlačenju u osamu, ne precizirajući stanje, rekao: "Ti hadisi odnose se na vrijeme smutnji" (Fethul-bari, 6/6), tj. hadise koji su nepreciziranog značenja ograničit ćemo hadisima koji su preciziranog značenja. U normalnim okolnostima, kada ne vlada opća smutnja, pravilo je da je musliman koji može živjeti s ljudima i strpjeti se u slučaju neugodnosti i činiti im dunjalučko i ahiretsko dobro bolji od onoga koji ne živi s njima i koji se povuče u osamu, kloneći se njihovog zla. Većina učenjaka iz prvih generacija i učenjaci poslije njih smatraju da se u normalnim okolnostima treba dati prednost aktivnom društvenom životu. (Ihjau ulumid-din, 2/222; Šerhu Nevevi ala Sahihi Muslim, 13/34; Fethul-Bari, 6/7)
Povlačenje u osamu ne znači potpunu izolaciju
Postoji vid osamljivanja koji ne znači potpunu izolaciju i povlačenje u brda ili doline. To je vid o kojem je imam Hattabi, rahimehullah, rekao: "Povlačenje u osamu kojem dajemo prednost ne znači potpunu izolaciju, neprisustvovanje džumama, ili džematima, zanemarivanje prava ljudi u ibadetima, neširenje selama, neodgovaranje na selam i slično. Ustaljeni poslovi i pozitivni običaji izuzimaju se i važe osim u slučaju zauzetosti ili spriječenosti. Pod osamljivanjem se podrazumijeva ostavljanje suvišnog druženja i onog za čim nema potrebe." (El-Uzle, str. 6--7)
Ako osamljivanje definiramo kao druženje s ljudima u neophodnoj mjeri, uz izvršavanje farzova, poput džume i namaza u džematu, spajanje rodbinskih veza, štaviše kao sudjelovanje u životu, onda se propis bitno razlikuje.
Učenjaci su saglasni da druženje s ljudima treba biti umjereno i da se razlikuje u zavisnosti od dobrobiti koju imamo od tog druženja. Istina, razilaze se u određivanju te dobrobiti: neki daju prednost općoj dobrobiti utemeljenoj na instituciji pozivanja na dobro i odvraćanja od zla, dok drugi smatraju da se prednost daje očuvanju individualne dobrobiti.
Nakon što je naveo dvije vrste povlačenja u osamu: povlačenje u osamu u vjerskom smislu i povlačenje u osamu fizičkim napuštanjem zajednice, Hattabi, rahimehullah, rekao je: "Propis o povlačenju u osamu fizičkim napuštanjem džemata, koji čine obični ljudi, izravno je povezan sa potrebom i dobrobiti. Dobrobit i korist života ljudi u zajednicama i urbanim sredinama ogleda se u tome da se potpomažu u dobru, jer niko ne može ostvariti neku korist bez stupanja u kontakt s drugim ljudima. Otuda svaki čovjek treba razmisliti o sebi i sagledati svoje mjesto i ulogu u toj interakciji. Ako situacija nalaže da boravi među ljudima, zbog neophodnog rada ili zbog nečega u čemu mu je potrebna pomoć drugih, i ako bi se u takvoj situaciji povukao u osamu, tada bi to osamljivanje štetilo i njemu i njegovoj porodici... Ali, ako je potpuno neovisan, a njegovo i stanje njegovih bližnjih pozitivno i sigurno, tada je u ovom vremenu odvajanje od ljudi bolje zbog spasa i mira koji donosi." (El-Uzle, str. 6)
Primjetno je da je Sulejman Hattabi povlačenje u osamu i aktivno učešće u društvenom životu povezao sa dobrobiti, dajući prednost dobrobiti pojedinca u vidu dunjalučke dobrobiti, poput poboljšanja života, posla i izdržavanja djece i porodice. Iako se iz njegove prethodne definicije razumije da se u dobrobit ubraja i dunjalučka i vjerska, on nije ukazao na vjersku dobrobit.
Hafiz Ibn Hadžer, rahimehullah, prenosi, prihvatajući i potvrđujući, precizniju i potpuniju konstataciju u vezi s tim: "Drugi kažu (tj. osim imama Nevevija, prethodno je spomenuo njegov stav): To se razlikuje od osobe do osobe: postoje oni kojima je obavezno izabrati isključivo jednu od dvije mogućnosti, dok je nekima bolje postupati po jednoj od te dvije mogućnosti. O takvima ovdje nije riječ. Govorimo o stanju kada je postupanje po jednom ili drugom podjednako, i tada se postupa u zavisnosti od stanja, a kada su u kontradiktornosti, zavisi od vremena kako će postupiti. Oni kojima je obaveza da žive s ljudima jesu osobe koje mogu otkloniti zlo, i tada je taj način života njima ili fard-ajn ili fard-kifaje, ovisno o okolnostima i mogućnostima. Oni kojima je kontakt s ljudima bolji, to su oni koji znaju da im neće štetiti pozivanje na dobro i odvraćanje od zla. Oni kojima su podjednaki druženje i osamljivanje, to su oni koji su sigurni u sebe, ali znaju da neće biti poslušani." (Fethul-Bari, 13/43.)
Cijelo pitanje u vezi je sa dobrobiti društva i pojedinca, tako da aktivno sudjelovanje u društvu nekada može biti obavezno pojedincu, ili grupi ljudi kako bi pozivali na dobro, odvraćali od zla, širili znanje, vodili ummet, koristili ummetu u dunjalučkim i ahiretskim pitanjima. Nekada osamljivanje i ostavljanje pretjeranog druženja može biti obavezno ako čovjek time šteti sebi ili drugima i ako dobrobit druženja neće biti veća od štete. Nekada jedno od to dvoje može biti bolje, ali da ne bude na stepenu vadžiba -- obaveznog, u slučaju da čovjek jednom od te dvije mogućnosti stječe nešto pohvalno ili se rješava nečeg nepoželjnog. Ponekad obje mogućnosti mogu biti podjednake ako nema ni štete ni koristi ili kada šteta i korist budu podjednake.
Imam Gazali, rahimehullah, podrobno je pojasnio sve što se uzima u obzir pri određivanju dobrobiti, i nakon što je spomenuo razilaženje učenjaka u vezi s tim, dokaze i jednih i drugih, koristi i štete druženja i povlačenja u osamu, rekao je: "Pogrešno je tvrditi da je povlačenje u osamu u globalu bolje ili da nije bolje. U ovom slučaju treba sagledati stanje u kojem se nalazi dotična osoba, stanje onoga s kim živi, razlog suživota s njim, i šta gubi, a šta dobija suživotom, zatim izvagati gubitak i dobit, i tek tada će biti jasno i pokazat će se šta je bolje." (Ihjau ulumid-din, 2/242; El-Uzle, str. 97--100; Fethul-Bari, 13/43)
Nakon toga, ukazao je na to da se mora biti umjeren u oba slučaja i da je riječ o pitanju koje je promjenjivog karaktera.
Nastavit će se...
(Izvor: El-Uzle ve el-hulta -- ahkamun ve ehvalun)
Autor: Šejh Selman b. Fahd el-Auda
Pripremio: Hfz. Faris-ef. Perenda, prof.