U Andaluziji, današnjoj Španiji, postoji bajrak izvezen bogatim vezom historije (vidi sliku), koji nije ni nalik današnjim zastavama na kojima su uglavnom dvije-tri boje uz nekakvu zvijezdu ili orla. Motivi na ovom bajraku ideja su mudrog mislioca, jedinstveni kao neponovljivi trenutak, čak bi i onom koji je prvi put zamislio ovakav bajrak, bilo izuzetno zahtjevno da ga ponovo nacrta.
Jedinstveni bajrak, koji se trenutno nalazi "na čuvanju" u samostanu Santa María la Real de Las Huelgas u blizini španskog grada Burgos, po svemu sudeći bio je bajrak predvodnika pravovjernih Nasira Muhammeda b. Jakuba iz dinastije Muvehida (ili Almohadski halifat) pod kojim se borio u Bitki kod tvrđave El-Ikab ili Bitki kod Navasa de Tolosa 1212. godine. Navodi se da je u toj bitki predvodio 300.000 boraca koji su se suočili s 200.000 vojnika predvođenih kraljevima Kastilje, Aragona, Navare i krstaša Njemačke i Francuske.
U toj bitki Nasir je doživio poraz, a neprijatelj mu je oduzeo bajrak, pa je tako do dana današnjeg ostao u Kastilji, čije je ime u međuvremenu postalo Španija, da bi se taj bajrak iznosio na godišnjicama obilježavanja pobjede u toj bitki. Nasirov poraz bit će presudan u padu Andaluzije. Ipak, kao što je ovaj bajrak bogat detaljima, tako se i taj događaj ne može jednostavno opisati jednom riječju, ni riječju poraz ni riječju pobjeda.
Po običaju, poraz je krenuo od "rupe" u pobjedi. Otac poraženog Nasira bio je halifa Mensur Jakub, koji je sedamnaest godina prije spomenute bitke, 1195. godine u Bitki kod Alarcosa, tvrđave El-Erek, snažno porazio kralja Alfonsa VIII od Kastilje. Predvodeći vojsku iz Magreba, a vođen parolom da sokake svakog grada najbolje poznaju njegovi stanovnici, vođstvo vojske na tlu Andaluzije prepustio je andaluzijskim vojskovođama kojima je bio dobro poznat svaki pedalj te zemlje, a također se lijepo ophodio prema domaćem stanovništvu, čime je zadobio njihovu podršku. Pred samu bitku obratio se vojnicima rekavši: "Predvodnik pravovjernih od vas traži da mu oprostite. Ovo je mjesto gdje se oprost traži i daje. Oprostite jedni drugima i govorite samo najljepše. Sa iskrenom namjerom pristupite borbi!" i ove riječi zapečatio je iskrenim suzama. Bitka je počela, a ubrzo mučeničkom smrću pade andaluzijski vojskovođa Abdullah b. Sanadid. Tada je neprijatelj pomislio da je pao halifa, ali ih Mensur iznenadi svojom pojavom na poprištu bitke: predvodio je dio vojske koji je čekao pravi trenutak iza obližnjeg brda, usljed čega se neprijatelj vrati svojim stopama.
Sigurno su se vojnici prije Bitke kod Alarcosa prisjećali Bitke kod Hattina, koja se odvila samo osam godina ranije. Poraženi Alfonso VIII bio je suprug Eleonore, sestre Lavljeg Srca Rikarda I, engleskog kralja i vođe Trećeg krstaškog pohoda na Levant (Šam), te je smatrao svoju borbu na zapadu sastavnim dijelom onoga što se vodi na istoku. Također, halifa Mensur postupio je identično Salahuddinu: amnestirao je i oslobodio trideset hiljada neprijateljskih vojnika. Možda Mensur nije uzeo pouku iz Salahuddinove greške, tako da je i njega skupo koštao ovaj postupak. Nakon Bitke na Hattinu, halifa Mensur oslobodio je zarobljenike, uključujući i jerusalemskog kralja, a oni su se okupili u Tiru (Suru) i opkolili su Akru (Akku), gdje su izvršili pokolj nad dvije hiljade zarobljenih muslimana i osigurali polaznu tačku za pohod koji je predvodio Rikard I. Isto tako, Mensur nije uzeo u obzir ni Salahuddinovu uspješnu borbenu taktiku, koja se ogledala u tome što je nakon zauzimanja teritorija koje je opsjedao nastavio dalje ka Jerusalemu i potom ga i zauzeo. Međutim, nakon Bitke na Hattinu, Mensur nije napustio zauzeti teritorij i krenuo dalje da povrati Toledo, tadašnju prijestolnicu Alfonsa VIII, nego je uspostavio opsadu oko grada, zauzeo nekoliko obližnjih tvrđava, a potom se vratio u Magreb. Ovakvo nešto omogućilo je Alfonsu VIII da sedamnaest godina priprema svoju osvetu.
Ponovo smo sada u 1212. godini u dolini nad kojom se uzdiže omejadska tvrđava El-Ikab. Ujedinjene krstaške snage od 150.000 do 200.000 vojnika predvođene Alfonsom VII zauzele su svoj položaj, a na drugoj strani je 300.000 muslimanskih vojnika predvođenih Nasirom pod crvenim bajrakom sjetne ljepote. Ovaj put mogli bismo reći da Nasir nije ništa naučio ni iz svojih grešaka, niti je uzeo pouku iz postupka svog oca. Nasir je grubo postupao prema svojim vojnicima na putu iz Magreba ka Andaluziji, te je naredio svome namjesniku Ibn Musenni da nakon džuma-namaza, javno pred okupljenim vjernicima, pogubi namjesnike Fesa i Ceuta (Sebte), što je bilo uzrok da ga vojnici iz Magreba duboko u srcu prestanu doživljavati svojim dostojnim vođom. Nakon što je prešao moreuz, naredio je da se pogube određene andaluzijske vojskovođe. Pored toga, Alfonso VIII prethodno je opkolio tvrđavu poznatu kao Rabahova tvrđava, čije je odbrambene snage predvodio poznati andaluzijski vojskovođa Ebu Hadžadž Jusuf b. Kadis. Ebu Hadžadž nije uspio sa malobrojnom vojskom da odbrani tvrđavu, zbog čega je sklopio dogovor s Alfonsom VIII da mu preda tvrđavu uz uvjet da im dopusti da je sigurno napuste, a što bi im u konačnici omogućilo da se pridruže Nasirovoj vojsci. Ipak, Nasir je smatrao da je napuštanje tvrđave čin izdaje i donio je presudu o pogubljenju andaluzijskog vojskovođe. Ovaj događaj okrenuo je i andaluzijske ratnike protiv halife. Sve ovo u konačnici je bilo razlogom da vojnici "kazne" Mensura pri prvom susretu s neprijateljskom vojskom.
Možda bi se i moglo kazati da su andaluzijski i magrepski vojnici imali pravo zauzeti negativan stav prema svom halifi, ali "kažnjavanjem" njega oni su zapravo kažnjavali sami sebi. Svoje živote, živote svojih najmilijih, kao i živote budućih pokoljenja stavili su pred (ne)milost neprijatelja. Čim je Alfonso VIII porazio muslimansku vojsku, ušao je u grad Úbeda gdje je izvršio pokolj nad 60.000 nenaoružanih muškaraca, žena i djece, a što je dvostruko više od broja naoružanih vojnika koje je oslobodio halifa Mensur prije sedamnaest godina.
Kada pažljivije pogledamo bajrak, na njegovim rubovima možemo pročitati tri ispisana kur'anska ajeta iz sure Es-Saff, 10--12: "O vjernici, hoćete li da vam ukažem na trgovinu, ona će vas spasiti patnje nesnosne: u Allaha i Poslanika Njegova vjerujte i imecima svojim i životima svojim na Allahovu putu se borite -- to vam je, da znate, bolje -- On će vam grijehe vaše oprostiti i u džennetske bašče vas, kroz koje rijeke teku, uvesti, i u divne dvorove u edenskim vrtovima; to će biti uspjeh veliki."
Muslimanski se vojnici nikada više neće boriti u redovima kao da su bedem čvrsti pod zastavom Muvehida. Nasir će dvije godine kasnije podleći od tuge, a vlast će preuzeti njegov desetogodišnji sin Mustansir koji će preminuti kao dvadesetogodišnjak, nakon čega će izbiti sukob između njegovog brata Adila i amidže Abdulvahida, usljed čega će Mustansir povući vojsku iz Andaluzije u Magreb kako bi se domogao vlasti. Tada će muslimani u Andaluziji, u nedostatku snage, početi međusobno ratovati za vlast, čak će jedni protiv drugih ulaziti u savezništvo s kršćanskim kraljevinama. Ovaj prizor prava je prilika da razmislimo o ajetima iz iste sure: "O vjernici, zašto jedno govorite, a drugo radite? O, kako je Allahu mrsko kada govorite riječi koje djela ne prate! Allah voli one koji se na Njegovu putu bore u redovima kao da su bedem čvrsti" (Es-Saff, 2--4).
Ovdje bismo mogli povući mnoge paralele između naše prošlosti i naše sadašnjosti o jedinstvu, o vlasti, o neprepuštanju braće po vjeri nevolji, no, ipak ćemo pogledati u jedan detalj iz bajraka: ispisani ajeti na njegovim rubovima nisu do kraja dovršeni. Plodna mašta i vješta ruka ciljano je izostavila posljednje riječi svakog ajeta, kako bi posmatrač odsutno shvatio iz prisutnog pred svojim očima, a kraj počeo nazirati kada nastupe prvi znaci. Također, na bajraku nije napisan ajet iz sure Es-Saff koji je bilo najprikladnije napisati. To što je izostavljen samo ga još više ističe, još više podsjeća vjernike na njega. Takav ajet ne može obuhvatiti komad platna, nego samo žudno srce ispunjeno nadom i vjerom: "A dat će vam i drugu blagodat koju jedva čekate: Allahovu pomoć i skoru pobjedu! Zato obraduj radosnom viješću vjernike" (Es-Saff, 13).
(Izvor: Kao osnovni izvor ovom tekstu poslužio je YouTube video savremenog arapskog pjesnika Tamima el-Bargusija.)