Optimizam i pesimizam suprotstavljeni su pogledi na život kojima se u današnjem sve stresnijem vremenu poklanja posebna pažnja. Čovjekova sreća i nesreća, životni uspjeh i neuspjeh uveliko zavise od optimističnog, odnosno pesimističnog pogleda na samog sebe i na svijet. Otuda se sve više govori o važnosti optimizma i sve se više promovira optimističko razmišljanje i podstiče se na usvajanje tehnika koje će čovjeka dovesti u stanje da se u svakoj situaciji postavlja optimistički. S druge strane, sve se više upozorava na negativnost pesimizma i na njegove pogubne posljedice, kako na pojedinca tako i na njegovu zajednicu, pa i na muslimanski ummet u cjelini.
S obzirom na to da živimo u sve stresnijem vremenu u kojem je svakim danom sve više suicida, kada mnogi izlaz iz životnih teškoća traže u raznim opijatima, kada dominira depresija, kada je pesimizam preplavio ljudske duše, najaktuelnije teme, koje privlače pozornost velikog broja ljudi upravo su teme o uspješnom prevazilaženju depresije, o tome kako izgraditi pozitivan stav prema životu, kako biti sretan i ispunjen, mnogi su u tome prepoznali priliku da se nametnu kao autoriteti u ovom domenu. Tako su se na sve strane pojavili motivacijski govornici, ljudi koji snagom riječi, porukama koje upućuju treba da mijenjaju čovjekov pogled na svijet i utječu na zauzimanje pozitivnog stava, izgradnju samopouzdanja kod ljudi i optimizma. I sve je to za svaku pohvalu, ali ipak postoji jedan izuzetno bitan segment, a to je ličnost samog motivacijskog govornika i suština, značenje i izvor poruka koje upućuje i na kojima temelji svoje teorije. Da bi neko postao motivacijski govornik, nije mu potrebno neko posebno akademsko obrazovanje, niti neke preporuke profesionalaca i ljudi od struke. Neki postanu motivacijski govornici nakon što uspiju prebroditi životne oluje, iskušenja, nakon što se izbave iz ponora depresije, smatrajući da im je lično iskustvo sasvim dovoljno da mogu djelovati pozitivno i inspirativno i na druge koji se nalaze u istom ili sličnom stanju. Mnogi se i ne izliječe i ne izbave iz svog teškog duševnog stanja, ali kao terapiju i lijek koriste obraćanje drugima i tako nastoje liječiti sebe. Naravno, postoje i motivacijski govornici koji imaju odgovarajuće akademsko obrazovanje, dugogodišnji put adekvatne edukacije i praktičnog djelovanja u svome životu i vidljive rezultate u zajednici. Međutim, danas je najveći broj nekompetentnih motivacijskih govornika, onih koji ne priznaju nikakav autoritet, nego se postavljaju kao jedini autoriteti, što je dovelo do toga da se pojave svakakve teorije i pravila, koja su iznikla nerijetko iz nekakvih ličnih inspiracija, pomiješanih sa tuđim analizama, podacima sa određenih portala, što u konačnici često drugima zna uzrokovati više problema nego koristi.
Iako motivacijski govornici uglavnom tvrde da svojim djelovanjem žele pomoći drugima, često se pokaže da iza njihovog djelovanja stoje zapravo lični interesi, želja za popularnošću i samopromocijom, tako da, želeći postići uspjeh, plasiraju neutemeljene tvrdnje u skladu sa svojim porivima i navode na pogrešne zaključke. Takve osobe obično su prazne u sebi, željne pažnje drugih, neproduktivne, neostvarene u životu.
Pojava ovakvih ljudi predstavlja ozbiljan problem koji možemo nazvati "bijeli pesimizam", što je možda čudan izraz, koji se ne koristi u svakodnevnoj komunikaciji, ali srodan je mnogim nazivima u drugim poljima, kao što je naziv "bijeli tekfir". Iza oba naziva kriju se ljudi koji smatraju da čine dobro za društvo, ali zapravo jedini njihov cilj jeste samopromocija i ostvarenje lične koristi i na tom putu ne biraju sredstva, pa često posegnu i za time da ističu greške muslimana.
Iako se predstavljaju kao pozitivci, oni koji drugima žele pomoći svojim poticajnim riječima, djelovanjem, i iako njihovi tekstovi i riječi naprvu zvuče optimistično, ako objektivno razmislimo i analiziramo, uvidjet ćemo da se iza njihovih "realnih stavova" i "činjeničnih" stanja krije crnilo pesimizma. Ovakvi "motivacijski govornici" često ukazuju na negativnosti u društvu, posebno u muslimanskoj zajednici, ne želeći popraviti stanje, nego želeći superiornom predstaviti zapadnu civilizaciju, a potpuno obezvrijediti islamske vrijednosti, i moralne i vjerske. Ovi motivacijski govornici snagom riječi i porukama koje upućuju u prvi plan stavljaju nedostatke muslimanskog društva i predstavljaju ga u pesimističnom ozračju, dok s druge strane zapadne (ne)vrijednosti i društva predstavljaju kao ideal lijepog življenja i napretka.
Jedno te isto stanje često možemo da predstavimo na više načina. Edukatori -- treneri to uvijek pojasne navodeći poznati primjer sa čašom koja je do pola napunjena vodom, tako da se može reći i da je do pola prazna, kada se akcenat stavlja na nedostatak, ali i da je do pola puna, čime se akcenat stavlja na onu pozitivniju stranu da već posjedujemo nešto.
Jedna vrsta zloupotrebe informacija jeste i iznositi podatke polovično, ne prezentovati sliku u cijelosti, pa tako ističemo ono što želimo, a zaobilazimo ono što nam ne odgovara. A posebno je u cijeloj priči interesantno omalovažavanje jednog muslimanskog naroda i ummeta u cijelosti, a s druge strane, upornost u promovisanju zapadnih vrijednosti i predstavljanje tog dijela dunjaluka superiornim u svakom pogledu. Ne mogu da shvatim da takvi ljudi ne vide da je islam u stalnom porastu, da se širi nevjerovatnom brzinom. U isto vrijeme, pojedini zapadnjaci otvoreno priznaju da su zapadne zemlje odavno doživjele moralni krah. Bitno je razgraničiti stvari, da su zapadne zemlje doživjele ekspanziju u nauci, industriji i inovacijama, ali su zapostavile duhovnu stranu čovjeka i postale su rasadnikom agresivnog ateizma i nemorala oličenog u homoseksualizmu. Muslimanska društva uspjela su da vjerom sačuvaju dosta morala, ali su na tehnološkom i naučnom nivou zakazala, kako zbog vanjskih faktora koji se stalno trude da rasture ta društva, tako i zbog lične lijenosti i neodgovornosti.
Ni na jednoj strani nije sve svijetlo, niti u potpunosti tamno, od svakoga se može uzeti nešto. To i jeste objektivan pristup, da se govori o pozitivnostima gdje god bile, i da se to javno prizna, kao i da se govori o manjkavostima, bez uveličavanja i bespotrebnog dodavanja stvari. Nama nisu potrebne samo kritike, potrebno nam je da se i ozbiljno pozabavimo pronalaskom adekvatnih rješenja. Ta rješenja sigurno ne možemo pronaći u vrijeđanju i omalovažavanju svoga naroda, kao ni muslimanske zajednice. U tome nema hajra, niti su takve stvari ikada polučile dobrim. Naša uloga je da pomognemo svom narodu, kao i ummetu da poboljša svoje stanje i da korača naprijed, makar ti koraci bili toliko mali da su za obično oko neprimjetni. Znamo da nekada postavljanje temelja može da traje veoma dugo, i kada se završi, građevina tek bude u nivou zemlje. Što bi rekli, tek tada bivamo na nekoj nuli, u očima običnog posmatrača, dok za građevinca to znači već jedan veliki korak u izgradnji te građevine.
Ebu Hurejra, radijallahu anhu, prenosi da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: "Ako čuješ čovjeka kako govori da od ljudi nema ništa i da su propali -- znaj da je on najgori među njima!" (Buhari i Muslim)
Ovaj hadis jasno upozorava one koji konstantno pokušavaju svoj narod i kompletnu muslimansku zajednicu predstaviti u negativnom obliku. Problema ima, manjkavosti ima, kritikovati imamo mnogo toga, ali opet se može i dosta toga pohvaliti. Pozitivnih promjena ima na sve strane, jer svakodnevno slušamo o lijepim događajima koji se dešavaju u zajednici muslimana. Ipak se mnogo dobra desi koje ne smijemo zanemariti.
Svjesni smo da sami sebi možemo mnogo toga prigovoriti, i znamo da mi sami imamo mnogo nedostataka. Vidimo da što više radimo, da više i griješimo, što je sasvim prirodno stanje. Najvažnije je da budemo uporni u širenju dobra i da nikako ne odustajemo od toga.