Vojna osvajanja za vrijeme Muavije

Muavija b. Ebi-Sufjan, radijallahu 'anhuma, nakon što je uspostavio čvrstu i jedinstvenu vlast na svakom društvenom i vjerskom nivou, svoja razmišljanja okreće prema starom i isprobanom da'vetskom načinu izvođenja ljudi iz mraka neznanja na svjetlost upute, a to je slanje muslimanskih vojnih formacija prema drugim državama, čiji su narodi živjeli u totalnom neznanju i bezvlašću, s jedinstvenim ciljem da svaki muslimanski vojskovođa i vojnik, svojim islamskim ponašanjem i pravednošću pokaže vrline i blagodati islama, koje do tada nisu imali priliku osjetiti drugi narodi. Svjestan da mu je vojska sa kojom je raspolagao, bila sačinjena od velikog broja ashaba i njihovih sinova, zatim onih kojih su od njih direktno učili kodekse ponašanja prilikom ratovanja, Muavija, radijallahu 'anhu, nakon čvrstog oslonca na Allaha, nimalo nije sumnjao u to da će njegova vojska ostvariti dobre rezultate i ostaviti lijep i pozitivan dojam kod svakog naroda. To je bila vojska, čiji cilj nije bio širenje islama sabljom, nego prvenstveno izvršavanje Božije naredbe da se na Zemlji uspostavi Zakon Onoga Koji je te ljude stvorio, kao bi ti isti ljudi osjetili blagodat dunjalučkog i kasnije ahiretskog života.

Muslimani kroz historiju uglavnom su ratove i bitke vodili radi samoodbrane ili kontranapada. Nikada nisu vodili ratove zbog osvajanja teritorija, protjerivanja lokalnog stanovništva, ubijanja, pljačkanja, ili drugih vidova ratovanja, što će kasnije postati prepoznatljivi način ratovanja krstaških zemalja. Zemlje koje su bile osvojene od strane muslimanskih vojnika, u njima je vladala potpuna pravednost za svakoga, bez obzira na rasu i vjeru. Pripadnici drugih vjera, bili su zaštićeni zakonom, imali su pravo ispoljavati svoje vjerovanje, nisu bili prisiljavani da prihvate islam, a ono što su bili obavezni, jeste simbolični godišnji porez državi. Dakle, uživali su sve povlastice kao građani svoje države, a mnogi narodi su sa velikom radošću dočekivali muslimansku vojsku, jer su čuli o njihovoj pravednosti. Sjetimo se samo koliko su muslimanska pravedna osvajanja doprinijela razvoju nauke, kulture, i ostalih društvenih nauka. Jedan takav naučni i kulturni procvat doživjela je Španija (Endelus), a kao dokaz pravednosti muslimanskog vojnika, koji je došao da svakom dobrom čovjeku ponudi Uputu, jeste i slučaj turskog vojnika koji je nakon što su turske snage ušle u Beograd, ubrao jabuku iz jedne bašte čiji je vlasnik bio srbin, nakon što je pojeo jabuku, za granu s koje ju je ubrao, svezao je onoliko novaca koliko košta ta jedna jabuka. Sa ovakvom pravednošću i plemenitošću, muslimanska vojska nije osvajala samo zemlje, nego i ljudska srca.

Značajnija vojna osvajanja koja su se desila za vrijeme vladavine, Muavije, radijallahu 'anhu, mogu se podijeliti u tri grupe:

1. Vojni pohodi protiv Bizanta (Vizantije).

2. Vojna osvajanja na sjeveru Afrike

3. Vojna osvajanja na istočnom dijelu Emevijskog hilafeta.

Stanje koje je bilo na terenu, pokazivalo je da najveća opasnost po islamsku državu dolazi od Bizanta. Pored toga što su izgubili najvažnija područja na istoku, Šam i Egipat, Bizantinci su i dalje bili veoma jaki. Njihova prijestolnica bila je netaknuta, njihova imperija bila je jaka u Srednjoj Aziji, Europi i Sjevernoj Africi.

Prijestolnica - Konstantinopolis

Nakon analiziranja vojnog stanja na terenu, Muavija, radijallahu 'anhu, zajedno sa svojim vojskovođama, uvjerio se u slabe i ranjive tačke kod svojih neprijatelja. Prvo što je uradio na vojnom planu, jeste slanje pomorskih vojnih izvidnica, čiji je zadatak bio prikupljanje podataka o kretanju Rimljana, te preciznost informacija o njihovim namjerama. Ostrva koja su se nalazila na istočnom dijelu Sredozemnog mora, bila su od velikog strateškog značaja, pa je zbog toga Muavija, radijallahu 'anhu, povećao izgradnju vojnih brodova, kako bi se mogao suprostaviti neprijatelju na moru.

Vojna djelovanja, Muavija, radijallahu 'anhu, otpočeo je potpunom dominacijom na ostrvu Kipar, kojeg su muslimanske snage zauzele 28. god. po Hidžri, i uspostavljanjem glavne komande za dalje pomorske napade na Rimljane. Zatim osvaja ostrvo Rodos (52. god. po Hidžri). Nakon zauzimanja ostrva Rodos, naređuje izgradnju velikog vojnog utvrđenja i šalje skupinu muslimana kako bi čuvali sigurnost ostrva od eventualnih upada i napada. Želeći lokalnom stanovništvu svako dobro, Muavija, radijallahu 'anhu, šalje im grupu da'ija, na čijem je čelu bio učenjak fikha, Mudžahid b. Džebr, kako bi ljude podučili osnovama vjere i učenju Kur'ana. Nakon toga dolazi do osvajanja ostrva Ervad (54. god), i ostrva Krit (55. god). Sve ove osvajačke akcije bile su pod vojnim komandovanjem Džunada b. Ebi-Umejje. U međuvremenu, Muavija, radijallahu 'anhu, odlučno je pripremao

prve veće vojne izvidnice, koje su imale zadatak da pokucaju po prvi put na vrata Vizantijske prijestolnice - Konstantinopolisa.

Muavija, radijallahu 'anhu, krajem 47. god. po Hidžri, šalje prvu izvidnicu, koja je imala za zadatak da pronađe što lakši i kraći put do Konstantinopolisa. Malik b. Hubejre Es-Sukuni, vođa vojne izvidnice, uspio je zajedno sa svojim snagama da boravi čitavu zimu na teritorijama Vizantije, tako da je 49. god. Kostantinopolis doživio prvi vojni udar od strane muslimanskih snaga. U tom trenutku, u bizantinskim vojnim redovima, pobunila su se dvojica velikih vojskovođa, što je dalo povoda da Muavija, radijallahu 'anhu, pošalje dodatne snage, kako kopnom tako i morem i to pod vođstvom: Fadalete b. Ubejd El-Lejsa, Sufjana b. Auf El-Amira i Jezida b. Šedžere. Muslimanske snage su opsadu grada započele kopnenim putem od Azijskog dijela, želeći grad oštetiti kamenim kuglama (katapult) i na taj način prisiliti ih na predaju. Ali, ubrzo nakon toga muslimanske borce zahvatila je zarazna bolest, kozice (takozvane boginje), koje su se širile velikom brzinom, a od koje je veliki broj muslimanskih boraca izgubio život. Pored zarazne bolesti, muslimanske snage suočile su se sa još jednim velikim problemom, a to je jaka i žestoka zima. Pa je zbog svega toga, vojskovođa muslimanskih snaga na kopnu, Fadalete b. Ubejd, zatražio pomoć u ljudstvu od Muavije, radijallahu 'anhu. Na njegov zahtjev, Muavija šalje dodatne snage u čijim redovima su se nalazili ugledni ashabi poput: Abdullaha b. Omera, Abdullaha b.Zubejra, Abdullaha b. Amra b. El-Asa, Ebu-Ejuba el-Ensarije i mnogi drugi. Glavni zapovjednik novih snaga, bio je Muavijin sin, Jezid.

Kada je Jezid stigao sa svojim snagama, pridružio se vojsci koja je već neko vrijeme držala grad pod opsadom i vršila napade slabijeg intenziteta. Ne gubeći vrijeme, svi su zajedno navaljivali na zidine Konstantinopolisa. Opsada je bila teška i trajala je šest mjeseci. U ovom vojnom pohodu, Jezid je, kako su zabilježili historičari, pokazao veliku hrabrost. Pobjeda je bila na domaku, da muslimansku vojsku nije zadesilo nekoliko nedaća, kao što su velike hladnoće i razne bolesti, što je dovelo do nedostatka hrane i veoma teškog stanja. Zbog novonastale situacije, vojskovođe su jednoglasno odlučili da se sa vojskom vrate u Šam, tako da je ovaj vojni napad na Konstantinopolis ostao bez uspješne završnice. U ovom prvom napadu na Konstantinopolis, preselio je ugledni ashab, Ebu-Ejub El-Ensari. Umro je u zemlji Rimljana, i ukopan je kod zidina ovog grada, gdje mu se i danas nalazi mezar, a dženazu mu je klanjao Jezid b. Mauvija, radijallahu 'anhuma. Razlog zbog kojeg je u ovom vojnom pohodu učestvovao veliki broj uglednih ashaba, jeste hadis Poslanika, sallallahu 'alejhi ve sellem, u kojem je rekao: "Prva vojska iz moga ummeta, koja bude učestvovala u napadu na Kajsar (Cezarov grad), oprošteno će joj biti". (Buhari).

Druga opsada Konstantinopolisa

Muavija, radijallahu 'anhu, sa prije osvojenog ostrva Ervad, 54. god. šalje ogromnu muslimansku flotu prema Konstantinopolisu, s ciljem da pokuša ponovo zauzeti ovaj strateški veoma značajan grad. Muslimanske pomorske snage, ovaj put provele su šest godina (54 - 60) pokušavajući slomiti odbranu grada. Borbe bi započinjale ujutru, a završavale naveče. I pored toga što je bizantinska vojska bila dovedena na rub iznemoglosti, muslimani ni ovaj put nisu uspjeli da zauzmu zidine ovog grada. Mnogo je razloga koji su doveli do neuspjeha da se osvoji ovaj grad. Spomenut ćemo samo neke:

1. Upotreba vatrenih kugli, koje su bile napravljene od nafte i sumpora. Ova stvar je bila smrt za muslimanske vojne brodove, a što je bilo najčudnije, plamen bi se povećao pri dodiru sa vodom. Spravu za bacanje ovakvih vatrenih kugli, napravio je sirijski inžinjer Kalinekus, koji je od muslimana pobjegao i stavio se u službu Rimljanima.
2. Ogromni željezni lanci, koji su bila velika prepreka za prolaz brodova od Azijskog dijela.
3. Unutrašnji i vanjski zidovi koji su bili visoki i ogromne debljine, sa velikim tornjevima i osmatračnicama.
4. Muslimani nisu baš imali veliko iskustvo kada je u pitanju opsada gradova morskim putem, a ni odgovarajuće oružje za ovakav način ratovanja. Konstantinopolis će ostati u rukama Bizantinaca sve do briljantnog napada Muhammeda El-Fatiha (1452/857), kada je bizantijsku prijestolnicu učinio islamskim gradom u svakom pogledu.

Kraj sire (životopisa) o Muaviji u slijedećem broju, inšaAllah....