Islamska drzava za vrijeme Muavije (III Dio)

Muavija, radijallahu 'anhu, je za vrijeme svoje vladavine uložio mnogo truda na društvenom uređenju islamske države, kao i na teritorijalnom širenju granica islamskog hilafeta. Slijedeći stope svojih dobrih prethodnika, Muavija, radijallahu 'anhu, je prvenstveno težio da svjetlo islama obasja sve narode koji su do tada živjeli u neznanju i zabludi. Kao vladar pravovjernih, htio je da osigura što bolji i lakši život muslimanskoj zajednici. Društveni projekti i djelatnosti koji su obilježili period vladavine Muavije, radijallahu 'anhu, su mnogobrojni, ovdje ćemo spomenuti samo neke od njih.

Registriranje, bilježenje i zavođenje pisama

To je ustvari bila strukturna komisija, koja je imala za zadatak nadgledanje i kontrolu pisama upućenih od strane halife. Pored toga što je ovaj ogranak službene vlasti bio zadužen za pisanje pomenutih pisama, on je bio također zadužen za nadgledanje poslanih pisama, odnosno dokumenata službenog sadržaja, iz bojazni da pismo ne bi naknadno pretrpjelo određene izmjene od strane špijuna ili izdajica. Pisma su uglavnom sadržavala halifine naredbe, zabrane, ugovore i dogovore, oporuke, državne tajne i druge sadržaje. Kasnije bi ta ista pisma bila upućena vezirima, savjetnicima, vojskovođama, kadijama i ostalim službenicima. U ovakvoj službi, radili su ljudi od povjerenja i iskrenosti. Među najpoznatije zapisničare i nadglednike, koji su pored Muavije, radijallahu 'anhu, imali uvid u svaki pisani dokument, bili su: Abdullah b. Evvs el-Gasani i Zeml b. Amru el-Uzri. Ovakav sistem nadgledanja pisama, bio je prisutan i za vrijeme Muavijnog sina, Jezida.

Ured za ovjeru dokumentacije i pisama (pečat, žig)

Radi sigurnosti halifinih službenih pisama i dokumenata koja je slao svojim namjesnicima i vojskovođama, Muavija je dao narediti da se osnuje poseban ured, koji je imao zadatak da nakon što primi pismo od halife, da ga ovjeri, odnosno opečati službenim halifinim pečatom. Svi dokumenti, bilo da se radi o pismima, naređenjima, kretanjima vojske, sudskim odlukama ili financijskim proračunima, na svaki takav službeni dokument bio bi udaren pečat, tako da bi se uvijek mogla provjeriti identičnost dokumenta ili greška pri nekim financijskim izvještajima (npr. izvještaj o zekatu). Ukratko rečeno, to je bio jedan vid arhive. Stvarni pisani sadržaj svakog dokumenta, znao je samo halifa, njegov pisar, te službenik koji je bio zadužen da opečati svako halifino pismo. Ovo je također uvedeno radi onesposobljavanja rada špijuna, falsifikatora te izdajica. Pečat Muavije, radijallahu 'anhu, razlikovao se od Poslanikovog, sallallahu 'alejhi ve sellem, pečata, kao i od pečata pravednih halifa. Njegov pečat bio je drugačiji izgledom i korišten je u druge svrhe. Poslanikov, sallallahu 'alejhi ve sellem, pečat je značio ustvari njegov lični potpis na neki dokument, jer Resulullah, sallallahu 'alejhi ve sellem, nije znao čitati niti pisati. Dok, Muavijin pečat je značio provjeru i utvrđivanje navedenog sadržaja u pismu ili nekom drugom dokumentu. Kad bi se utvrdila istinitost navedenog sadržaja, na takvo pismo bi bio udaren halifin službeni pečat. Povod za osnivanje ovakvog ureda bio je, kada je Muavija, radijallahu 'anhu, u pismenoj formi naredio da se sav dug Amra b. ez-Zubejra u iznosu od 100. 000 dirhema izmiri u što bržem roku. Muavija, radijallahu 'anhu, pismo je lično uručio Amru b. ez-Zubejru, te mu rekao da ga preda njegovom namjesniku u Iraku Zijadu b. Ebihu. Međutim, Amr b. ez-Zubejr, je u putu prema Iraku, pismo otvorio, te navedeni iznos od 100. 000, prepravio u 200. 000 dirhema. Kada je Zijad predao redovni financijski izvještaj Muaviji, državna blagajna bila je u manjku za 100. 000 dirhema. Amr b. ez-Zubejr brzo je bio uhapšen, a manjak novca nadoknadio je njegov brat Abdullah b. ez-Zubejr. Nakon tog događaja, svako halifino pismo bilo bi zatvorenog tipa, a na mjestu zatvaranja bio bi udaren halifin službeni pečat (žig). U svakom slučaju, ako bi neko pokušao da otvori pismo, morao bi da u potpunosti ošteti udareni pečat. Također, jedan od razloga osnivanja ovakve vrste službe, jeste i proširenje granica islamske države, tako da je Muavija, radijallahu anhu, htio da ima siguran i zaštićen sistem komunikacije između njega, njegovih namjesnika i vojskovođa. Osoba koja je bila zadužena za halifin službeni pečat, bio je Abdullah b. Muhsin el-Humejri. Pečat je nosio obješen oko vrata.

Osnivanje poštanskih stanica (postaja)

Historičari spominju, da je Muavija, radijallahu 'anhu, prvi koji je osnovao poštanske stanice u islamskoj državi. Muavija, radijallahu 'anhu, dao je narediti da se na svaki 20 km izgrade poštanske postaje i centri veze. Svaka postaja imala je spremne službenike (poštare) i odmorne konje, za brzo raznošenje pošte. Navedeni centri bili su postavljeni na glavnim putevima, te koridorima preko kojih su prolazile trgovačke karavane. Da bi poštanskim službenicima olakšali raznošenje pošte, Muavija, radijallahu 'anhu, a i halife poslije njega, izvršili su popravak svih glavnih puteva, pogotovo onih koji su vodili prema gradovima. Posao tadašnjih poštara, nije bio samo ograničen na raznošenje obične pošte, nego su po potrebi bili i vojni kuriri, tako da je često zadatak poštara bio da vojne zapovjedi od halife upućene vojskovođi, preda na samom bojnom polju. Isto tako, ako bi halifa trebao da stupi u kontakt sa vladarima susjednih zemalja, poštari bi tada postajali halifini izaslanici. Takođe, važno je napomenuti prednost i razliku između izaslanika za vrijeme Poslanika, sallallahu 'alejhi ve sellem, i poštarskih službenika za vrijeme vladavine Muavije b. Ebi-Sufjana, radijallahu 'anhuma. Poslanikovi, sallallahu 'alejhi ve sellem, izaslanici prilikom

nošenja pisma, znali bi prevaliti velike daljine, dok bi stigli do određenog cilja, što bi im, također, trebalo veoma dosta vremena, čak i po nekoliko sedmica. Dok, novo oformljeni poštari, nisu trebali sami prelaziti velike daljine, nego bi oni potrebnu daljinu dijelili međusobno. Poštarski službenik imao bi zadatak da pređe određenu daljinu (20-25 km), kad bi došao do prve poštanske stanice, pismo bi preuzeo novi poštar koji bi sa odmornim konjem krenuo prema slijedećoj postaji i sve tako dok pismo ne bi stiglo do određenog cilja. Poštarski službenici su bili među najvažnijim halifinim činovnicima. Historičari spominju dvojicu najpoznatijih poštarskih službenika, koji su bili zaduženi za raznošenje poštanskog materijala između Šama i Hidžaza, za vrijeme Muavije, radijallahu 'anhu, a to su: Nasr b. Zebjan i El-Kumejti.

Policijske snage

Oni su (kao i policija danas), bili zaduženi za sigurnost društvene zajednice. Njihove aktivnosti bile su hvatanje lopova (kriminalaca), mufsida (onih koji nered čine na Zemlji), te zaštita halife i ostalih muslimanskih predvodnika. Zona odgovornosti tadašnje policije, bila je samo unutrašnjost islamske države, dok za njenu graničnu sigurnost, bila je zadužena vojska. Policija za vrijeme vladavine Muavije, radijallahu 'anhu, je bila dobro organizovana i opremljena. Svaki grad je imao policijske stanice, kao i okolna sela. Tu su bili komandanti policije, njihovi zamjenici, te ostali službenici. Historičari spominju četvoricu najpoznatijih komandanata policijskih snaga za vrijeme Muavije, radijallahu 'anhu, i to: Kajs b. Hamza el-Hamzani, Zemil b. Amru el-Uzri, Dahak b. Kajs el-Fehri i Jezid b. el-Hur el-Unsi.

Stražarske brigade

Historijske knjige spominju, da je Muavija, radijallahu 'anhu, prvi koji je osnovao stražarske formacije u islamskoj državi. Razlog osnivanja ovakve vojne jedinice je bio strah od haridžija, koji su htjeli da ubiju Muaviju po svaku cijenu. Džamije i ostala javna mjesta, gdje bi se često pojavljivao vladar pravovjernih, Muavija, radijallahu 'anhu, imale su posebne prostorije u kojima je boravio halifa. Na ulazu tih prostorija bili su stražari, tako da niko nije mogao ući kod halife, dok ne bi bio provjeren. Najpoznatiji zapovjednici stražarskih jedinica za vrijeme Muavije, radijallahu 'anhu, su: El-Muhtar, Ebu-Meharik i Jezid b. Haris.

Tjelesni čuvari (tjelohranitelji)

Historičari, kada govore o ovakvoj vrsti zanimanja, a to je osobni čuvar ili kako su danas poznatiji u svijetu, tjelohranitelji, za njihovo uvođenje u praksu kao službenu dužnost, smatraju zaslužnim Muaviju b. Ebi-Sufjana, radijallahu 'anhu. Ibn-Haldun, Allah mu se smilovao, opisujući sigurnosni položaj halifa, kaže: "Prvi sigurnosni sistem zaštite halifa bio je pregrada koja je bila obavijena platnom. Međutim, kada je na nekoliko halifa izvršen atentat, kao na Omera, za vrijeme namaza, zatim Muaviju, Aliju i Amra b. Asa, radijallahu 'anhum, od tada se kao zaštita uzimaju tjelesni čuvari." Muavija, radijallahu 'anhu, uzimajući pouku iz onoga šta se desilo Omeru, radijallahu 'anhu, i nakon što je istovremeno pokušan atentat od strane haridžija na Aliju b. Ebi-Taliba, radijallahu 'anhu, koji je okončan pogibijom vladara pravovjernih, zatim na Amra b. Asa, radijallahu 'anhu, u Egiptu. Međutim, Amr b. As, to jutro nije prisustvovao sabah namazu, pa je umjesto njega stradao njegov komandant policije. Dok, u istovremenom atentatu, Muavija, radijallahu 'anhu, biva ranjen. Poslije ranjavanja, ukazana mu je medicinska pomoć. Nakon što je Muavija odbio da mu u unutrašnjost rane bude stavljeno zagrijano željezo na vatri (jer se je bojao vatre), ljekar mu je rekao da više neće moći imati djece. Muavija, radijallahu 'anhu, bio je svjestan Allahovog određenja i sa takvim određenjem bio je zadovoljan, i stvarno nakon toga, Allahovom odredbom nije više imao potomstva. Nakon ovog atentata, bojeći da se ne ponovi isti slučaj, a postojala je velika mogućnost za takvo nešto, pogotovo od strane haridžija i šiija, Muavija, radijallahu 'anhu, osniva novu službu, a to su tjelesni čuvari. Najosjetljivije mjesto za napad na hailifu, bio je mesdžid. Zbog toga, dok bi halifa obavljao namaz, dvojica čuvara bili su sa njegove lijeve i desne strane, a pogotovo bi bili oprezni dok je halifa bio na ruk'u i sedždi. Onaj ko je bio na Hadždžu, mogao je vidjeti policajce kako čuvaju imame Harema, dok predvode namaz. Pored fizičke spremnosti, halifin osobni čuvar morao je da poznaje klase i stepene ljudi, te njihova porijekla (plemenska), kao bi mogao približno zaključiti o kome se radi. Historičari spominju trojicu najpoznatijih tjelohranitelja Muavje, radijallahu' anhu, a to su: Sa'd, Ebu-Ejub i Safvan. Nastavit će se inšAllah!!!