Mudžahidi i igra oduzimanja državljanstva

Odluka o tome ko će ostati, a ko li će se protjerati je u rukama Uzvišenog Allaha. Pretpostavimo da se zbilja istjeraju, ko bi bio gubitnik? Čija su to djeca i žene, čija su to braća i sestre, čije su to majke i očevi? Iz kojeg su ummeta? Čije su krvi? Kojih su imena? Kakav im je grijeh? Ko bi se tome najviše radovao? Ne bi li stradanjem mudžahida stradali i drugi muslimani? Ne bi li lišili ovaj malešni narod najspremnijih u njemu da ga sutra brane od neprijatelja kao što su to činili nedavno? U kojoj još državi, narodu i zajednici se to može dogoditi? Ovakva i slična pitanja moraju odgovorni muslimani u BiH sebi postaviti milion puta prije nego li sebi dopuste bilo kakav ispad vezan za izgon bivših mudžahida.

Sva zahvala pripada Allahu, subhanehu ve te'ala, neka je salavat na Allahovog Poslanika, njegovu porodicu i sve ashabe. Mudžahidi koji su došli iz arapskih zemalja u Bosnu, kako bi zaštitili muslimane i zaustavili njihovo klanje, su osjetili da su postali dio muslimanskog društva u Bosni. Izmješali su se sa ostalim narodom kojeg su zavoljeli i koji je njih zavolio, zbog njihove žrtve koju su dali kako bi ih pomogli, te tako osnovali jake društvene veze, kako sa pojedincima tako i institucijama. Mnogi od njih su se oženili sa bošnjakinjama. Osjećali su se sigurnim u Bosni i takvom je doživljavali, a kako i ne bi jer su bili spremni da daju svoje živote, samo da pomognu svojoj braći i da odbiju agresiju nasilnika. Uzvišeni je rekao: „A vjernici i vjernice su prijatelji jedni drugima: traže da se čine dobra djela, a od nevaljalih odvraćaju, i molitvu obavljaju i zekat daju, i Allahu i Poslaniku Njegovu se pokoravaju. To su oni kojima će se Allah, sigurno, smilovati. - Allah je doista silan i mudar.'' (Prijevod značenja Et-Tevba, 21.) Ova kampanja protiv braće arapa nije ni slučajna niti spontana, već osmišljena, isplanirana i uvezana, u kojoj svako ima svoj cilj i zadatak. A krajnji cilj i san svih učesnika u njoj jeste da konačno odahnu od "arapa". To što je precizno isplanirana, ne mora značiti da će i uspjeti, ta najviše je ćafirskih zavjera i namjera propalo. Uzvišeni Allah je rekao: „I kad su ti nevjernici zamke razapinjali da bi te u tamnicu bacili ili da bi te ubili ili da bi te prognali; oni su zamke pleli, a Allah ih je ometao, jer Allah to najbolje umije.'' (Prijevod značenja El-Enfal, 30.) Odluka o tome ko će ostati, a ko li će se protjerati je u rukama Uzvišenog Allaha. Pretpostavimo da se zbilja istjeraju, ko bi bio gubitnik? Čija su to djeca i žene, čija su to braća i sestre, čije su to majke i očevi? Iz kojeg su ummeta? Čije su krvi? Kojih su imena? Kakav im je grijeh? Ko bi se tome najviše radovao? Ne bi li stradanjem mudžahida stradali i drugi muslimani? Ne bi li lišili ovaj malešni narod najspremnijih u njemu da ga sutra brane od neprijatelja kao što su to činili nedavno? U kojoj još državi, narodu i zajednici se to može dogoditi? Ovakva i slična pitanja moraju odgovorni muslimani u BiH sebi postaviti milion puta prije nego li sebi dopuste bilo kakav ispad vezan za izgon bivših mudžahida. A sve to činiti prije nego li bude kasno. Ima li pravo čovjek osuditi drugoga na progon, staviti ga van zakona, omesti mu normalan život, samo zato da bi se nekom udvorio? Ima li pravo država čiji su svi građani zaštićeni, i koje bi morala štititi i dati ista prava, vršiti represiju samo na bivšim mudžahidima? Donekle je za razumjeti da nas niko ne smije braniti kao ljude usljed isukane sablje rata protiv "terorizma" (Islama). Ali je za začuditi da nema barem neko da mu je stalo da svoj obraz sačuva i ne prlja svoju historiju nanoseći nasilje svojoj braći muslimanima i čineći uslugu zajedničkom nam dušmaninu!? Vidljivo je da Amerika i njene „bijedne sluge" žele stvar privesti kraju. Nikako im nije bilo po volji da je ova grupa mudžahida prisutna u Bosni. Gledali su ih i gledaju ih još uvijek okom mržnje i preziranja, smatrajući ih odgovornim za islamsko buđenje koje niko ne može poreći. Isto tako su ih smatrali i smatraju ih mogućim pokretačima džihada u redovima bosanske omladine u slučaju novog napada i pohoda krstaša od strana srba ili drugih. I vide prisutnost mudžahida kao crni period u historiji Bosne koji treba pod hitno da prestane. Zbog toga su izabrali najžešću metodu, a to je oduzimanje državljanstva i na taj način kidanje i cijepanje na stotine porodica. Ideologe ove zavjere (Ameriku i njezine „bijedne sluge" iz Bosne) ne interesuju uplakana djeca i supruge, koji godinama nisu vidjeli svoje očeve i muževe, jer se neki nalaze u zloglasnim logorima kao što je Gvantanamo. Zato nastavljaju sa svojim zlodjelima -odvajanje očeva od svoje djece i muževa od supruga-, na silu ih vraćajući u zemlje porijekla, gdje će ih baciti doživotno u zatvor bez ikakva razloga ili im oduzeti živote, također bez ikakvog razloga! Apsurd je očekivati sažaljenje od onih koji upravo sad ubijaju muslimane po Iraku, Afganistanu, Somaliji i drugim mjestima. Ali šta reći za njihove sluge „bošnje"? Dok su njih i njihove porodice ova braća branila, onda su bili dobrodošli, a sad te „bijedne sluge" rado gledaju rasparčane porodice svojih branitelja i kriju se iza pridržavanja zakona kojeg svaki put i sami krše kad je to u korist njihovom džepu. Ovu borbu protiv prisustva mudžahida potvrđuju riječi Allaha, subhanehu ve te'ala: „Oni koji vjeruju i koji se isele i bore na Allahovom putu, oni se mogu nadati Allahovoj milosti. - A Allah prašta i samilostan je.'' (Prijevod značenja El-Bekara, 218.), i: „Vi ćete sigurno biti iskušavani u imecima vašim, i životima vašim, i slušaćete doista mnoge uvrede od onih kojima je data Knjiga prije vas, a i od mnogobožaca. I ako budete izdržali i Allaha se bojali pa tako trebaju postupiti oni koji su jakom voljom obdareni.'' (Prijevod značenja Ali ‘Imran, 186.) Zaista ovaj način borbe protiv onih koji troše na Allahovom putu imetke svoje i živote svoje, i pozivaju Njemu, nije nov. Poslanik, sallallahu 'alejhi ve sellem, je sa ostalim vjernicima bio u izolaciji tri godine sa ciljem da popusti ili se preda, ili bar da se boji mušrika, ali je on, sallallahu 'alejhi ve sellem, ostao na istini ne predajući se neprijatelju. Allahov Poslanik, 'alejhi-s-salatu ve-s-selam: "Ostaće jedna grupa iz mog Ummeta vidljivo na Istini, neće im nauditi onaj ko ih ostavi, sve dok ne dođe Allahova Odredba." (Muslim, 3544.) I u predaji koju prenosi Džabir ibn Semure, radijallahu 'anhu, Poslanik, sallallahu 'alejhi ve sellem, kaže: „Neće prestati ova vjera biti ponosna

(uzdignuta)! Za nju će se boriti skupina muslimana sve dok ne nastupi Sudnji Dan." (Muslim, 1922.) Ali koliko god neprijatelji spletkarili, braća će uprkos tome širiti Allahovu vjeru i pružati pomoć potrebnima.

Naše obaveze prema mudžahidima

Obaveza muslimana Bosne prema mudžahidima jeste da uzmu na sebe pružanje svake vrste pomoći i potpore, kako materijalne tako i moralne, i da dove za njih, uzimajući kao ishodište hadise Poslanika, sallallahu 'alejhi ve sellem: "Primjer vjernika u njihovoj uzajamnoj ljubavi i milosti je kao jedno tijelo, ako se jedan dio razboli čitavo tijelo je sa njim povezano i osjeća bol." (Muslim, 2568.) "Vjernici su kao čvrsta građevina, jedan drugog ojačava.", pa je isprepleo prste. (Muslim, 2585.) "Pomozi svog brata kada čini zulum ili kad mu se čini zulum!", pa čovjek upita: „O Allahov Poslaniče, ako mu se čini zulum pomognem mu, a kako da mu pomognem kad on čini zulum?' Reče: "Spriječi ga da čini zulum, tako ćeš ga pomoći." (Buharija, 2312.) Također je neophodna medijska pomoć, jer „parnica" mudžahida mora biti predstavljena u svim medijama do kojih se može doći. Društveni slojevi u Bosni moraju znati za istinu ove „parnice" i za zulum koji im se čini od strane vlasti. Trebaju se svjetski mediji i „organizacije za ljudska prava" upoznati sa ovim slučajem. Jer nažalost većina bošnjačkih političara se više boji prijekora i kritike organizacija za ljudska prava, nego bilo čega drugog. Ne boje se Allaha i polaganja računa pred Njim, niti džehennemske kazne.

Posljedice progona mudžahida

Braća u Bosni moraju znati da je parnica braće mudžahida u osnovi njihov slučaj, jer su Allahovi neprijatelji uzeli ovaj slučaj samo kao masku da bi udarili na svaku osobu koja imalo ima borbenog duha u sebi, jer takva osoba zabrinjuje vlaščad u regiji, a i dalje. I kad bi oni ne daj Bože uspjeli, onda bi svoje planove dalje usmjerili prema bošnjacima. Zato je prioritet da se već sad napravi jedna blokada, pa da se zaustivi svaki munafik i nasilnik. Zar nije dosta da znamo da naša oba protivnika u prošlom ratu, nisu gledali (a neće ni u budućem) da li se neko drži vjere ili ne, već im je bilo dovoljno da se neko zove muslimanskim imenom pa da ga zakolje. Iako su, gledano s vana, mudžahidi glavni cilj ovog zuluma, naprotiv, najveći gubitnici bi bili bosanski muslimani, kako god gledali na problem i s kime ga god dovodili u kontekst. I oni koji ih vole, a i oni koji ih mrze, svi zajedno svjedoče junaštvo mudžahida protiv četnika i ustaša. Nigdje nisu prolazili, a da ih narod nije sa radošću dočekivao i izgovarali bi tekbire u znak divljenja. To su mudžahidi, narod naš ih dobro zna. O „bijednici", o vi koji ste se prodali za neznatnu vrijednost, ne mutite svijest kod naroda za korist istih tih neprijatelja koji bi da što prije nestane duha džihada i mudžahida, pa da krenu na muslimane znajući da ih neće sa druge strane čekati hrabri mudžahidi. U ovome je sva tajna i čitav razlog za huškanje protiv njih, zato nas ne čudi, niti boli kada to rade neprijatelji islama, jer mi smo prihvatili borbu sa njima, već nas boli kada to čine naši ljudi, nažalost. Mi nemamo mnogo šta izgubiti, ne uživamo ni vlast, niti imetak, niti kakvo poželjno mjesto, već se samo žrtvujemo za ovaj din (vjeru). Dunjaluk je za nas prolazna stvar na kojem iskušenja ne priželjkujemo i molimo Allaha za spas, ali što nas zadesi moramo saburli podnositi. Mnogo je bolje svima da puste ljude da žive svoj život normalno, sigurni i neometani, budući da nikoga ne diraju i ne napadaju, već su sami žrtve napada od rata na ovamo. Sljedbenici sahve neće nikome zlo učiniti ako ih drugi ne primora da uzvrate na zlo koje se više nije moglo trpjeti, niti njegovo tolerisanje bilo čime opravdati. Zaista je kod Allaha odredba za svaku stvar, i nema zla, a da Allah nije Taj od Kojeg se pomoć traži, da želi da mi kod Njega tražimo utočište, da Njega dozivamo i da kucamo na Njegova vrata pokajanja. Uzvišeni Allah je rekao: "Misle li ljudi da će biti ostavljeni na miru ako kažu: 'Mi vjerujemo!' i da u iskušenje neće biti dovedeni? A Mi smo u iskušenje dovodili i one prije njih, da bi Allah sigurno ukazao na one koji govore istinu i na one koji lažu.'' (Prijevod značenja El-‘Ankebut, 2-3.) I kaže: „Ako vi dopadate rana, i drugi rana dopadaju. A u ovim danima Mi dajemo pobjedu sad jednima, a sad drugima, da bi Allah ukazao na one koji vjeruju i odabrao neke od vas kao šehide - a Allah ne voli nevjernike." (Prijevod značenja Ali ‘Imran, 140.) Dova je najveće oružje vjernika u slučaju nevolje. Prenosi se od Ummu Derda'a, radijallahu anha, da je Poslanik, sallallahu 'alejhi ve sellem, rekao: "Skrivena dova muslimana za njegovog brata se uslišava, kod glave mu je melek koji svaki put kad musliman dovi za brata kaže: ‘Amin! I tebi isto tako.'" (Muslim, 1882.) I na kraju kažemo svima da je Allah Taj Koji iskušava Svoje robove da bi znao njihov sabur i čvrstoću i da su iskušenja ta koja povećavaju deredže i brišu grijehe onom ko zna da se sve dešava Allahovom odredbom i da je dunjaluk mjesto iskušenja. „Da ne biste tugovali za onim što vam je promaklo, a i da se ne biste previše radovali onome što vam On dadne. Allah ne voli nikakve razmetljivce, hvalisavce." (Prijevod značenja El-Hadid, 23.)