Pouke i poruke iz sure Jusuf - (Osmi dio)

Nastavljamo sa dozvolom Uzvišenog Allaha, da ukratko spominjemo pouke i poruke iz sure Jusuf, moleći Uzvišenog da nas učini od onih koji slušaju i slijede ono što je najbolje i najljepše. Uzvišeni Allah kaže, kao što stoji u prijevodu značenja:

(69) I kad iziđoše pred Jusufa, on privi na grudi brata svoga i reče: "Ja sam, doista, brat tvoj i ne ‍žalosti se zbog onoga što su oni uradili." (70) I pošto ih namiri potrebnom hranom, stavi jednu čašu u tovar brata svoga, a poslije jedan glasnik stade vikati: "O karavano, vi ste, doista, kradljivci!" (71) Oni im pristupiše i upitaše: "Šta traž‍ite?" (72) "Traž‍imo vladarevu čašu" - odgovoriše. - "Ko je donese, dobit će kamilin tovar hrane. Ja za to jamčim!" (73) Allaha nam", - rekoše oni - "vi znate da mi nismo došli da činimo nered na zemlji, i mi nismo kradljivci." (74) "A kakva mu je kazna ako ne govorite istinu?" - upitaše. (75) "Kazna je onome u čijem se tovaru nađe - sam on" - odgovoriše. - "Eto tako mi kaž‍njavamo kradljivce."

(69) Gostoprimstvo brata bratu. Kaže se da su dvojica po dvojica ušla u sobu da bi ostao najmlađi brat sam. Jusuf, 'alejhisselam, ga je privio na grudi, kako da to i ne učini, kada je odsustvo jednog od drugog bilo dugo. Jusuf, 'alejhisselam, ga je upoznao da mu je on brat: "Ja sam, doista, brat tvoj i ne ‍žalosti se zbog onoga što su oni uradili." Tj. ne tuguj, sretan završetak pripada nama. Zatim ga je obavijestio o onome što želi da učini kako bi ga zadržao kod sebe dok se ne završi stvar.

(70) Dozvoljeno lukavstvo. Jusuf, 'alejhisselam, je htio da uzme i zadrži svoga brata kod sebe. Poslužio se lukavstvom, dozvoljenim u Šerijatu. Nije htio da ga uzme kako je to nalagala vjera tadašnjeg vladara, već je htio da ga zadrži kod sebe po osnovu Ja'kubova šerijata po kojem bi kradljivac bivao robom i slugom kod osobe od koje je dotičnu stvar ukrao. Šta je učinio? Nakon što je napunio tovare svoje braće, stavio je čašu u tovar svoga brata. Zatim, kada su otišli naredio je glasniku da poviče, zaustavi ih i potraži ukradenu čašu. Možda, ovaj glasnik i nije znao da je sve to planski učinjeno.

(72) Propisanost dže'ale, tj. da čovjek kaže: „Ko mi pronađe moju izgubljenu stvar, pripada mu 1000 dinara." Pri ovome neophodno je da nagrada bude poznata, tačno određena, makar posao i bio nepoznat: „Ko je donese, dobit će kamilin tovar hrane."

(72) Dozvoljenost kefale, tj. jamstva: „Ja za to jamčim!"

(76) I on poče s vrećama njihovim, prije vreće brata svoga, a onda izvadi čašu iz vreće brata svoga. - Mi poučismo Jusufa da tako varku izvede. - On po vladarevu zakonu nije mogao da uzme kao roba brata svoga, ali je mogao Allahovim dopuštenjem. Mi uzvisujemo onoga koga Mi hoćemo, a nad svakim znalcem ima još znaniji. (77) "Ako je on ukrao", - rekoše oni -, "pa i prije je brat njegov krao!" I Jusuf im ne reče ništa. "Vi ste u gorem polož‍aju" - pomisli u sebi -, Allah dobro zna kako je bilo to o čemu govorite.

(76) Rad na sebebima. Kada čovjek želi da postigne neki cilj na njemu je da poradi na putevima koji vode do tog cilja, kako ne bi bio razotkriven. Tako je Jusuf, 'alejhisselam, otpočeo s njihovim tovarom prije tovara najmlađeg brata Benjamina. Kada je pronašao vladarevu čašu u tovaru brata Benjamina, niko od prisutnih nije posumnjao u sam postupak i Jusuf, 'alejhisselam, je uzeo svoga brata po šeriatu Ja'kuba, 'alejhisselam, a ne po vjeri tadašnjeg vladara.

(76-77) Obaveznost suđenja po Allahovom, subhanehu ve te'ala, Šeriatu. Obaveza je suditi po Allahovom, 'azze ve dželle, zakonu i strogo zabranjeno suditi po neislamskim prezrenim zakonima i sistemima. Suđenje biva samu u skladu s Allahovim, 'azze ve dželle, Šeriatom, Njegovom

Knjigom i sunnetom Njegova poslanika, sallallahu 'alejhi ve sellem: „On po vladarevu zakonu nije mogao da uzme kao roba brata svoga", ali je mogao po Šeriatu Allaha Svevišnjeg.

(78) "O upravniče," - rekoše oni - "on ima vrlo stara oca, pa uzmi jednog od nas umjesto njega! Mi vidimo da si ti dobar čovjek." (79) "Sačuvaj Bož‍e," - reče - "da uzmemo nekog drugog do onoga u koga smo naš predmet našli! Tada bismo zaista bili nepravedni!"

(78) Obaveza rada po Allahovoj Knjizi. Neophodno je da se radi po Allahovoj, subhanehu ve te'ala, Knjizi onako kako to Uzvišeni Allah traži od nas, a ne kako to mi želimo. Ono što Allah, subhanehu ve te'ala, namjerava Svojim dotičnim riječima, to mora biti i prihvaćeno, a ne prokomentarisano na nekakav drugi način, kao što se to desilo nekim ljudima u vrijeme učenjaka Ebu-Alije b. Akila i ovih uzvišenih Allahovih, 'azze ve dželle, riječi: „O upravniče," - rekoše oni - „on ima vrlo stara oca, pa uzmi jednog od nas umjesto njega!" Ovaj učenjak, Ibn-Akil, imao je veliki ugled u mjestu gdje je živio. Imao je jednog sina kojeg je mnogo volio. Posebno je za njega odvajao vrijeme za podučavanje. Pripremao ga je za velikog učenjaka. Ljudi koji su voljeli šejha Ibn-Akila, dobro su to poznavali. Allah, subhanehu ve te'ala, je odredio da dječak umre. Njegova smrt je mnogo pogodila ljude. Bili su zabrinuti i tužni. Znali su koliko je šejh Ibn-Akil volio svoga sina. Nakon što su klanjali dječaku dženazu i spustili ga u kabur, jedan od tih ljudi je povikao: „O El-Azizu! On ima vrlo stara oca, pa uzmi jednog od nas umjesto njega!" dozivajući Allaha, subhanehu ve te'ala, jer je jedno od Njegovih lijepih imena El-Aziz. Ljudi, kada su to čuli, svi su prasnuli u plač i počeli jadikovati, pa im je to šejh, dječakov otac, zabranio govoreći: „O ljudi! Kur'an nije objavljen da izaziva žalost, već je objavljen da tu žalost liječi." Dakle, ovdje spomenuta korist jeste da se Allahove, 'azze ve dželle, riječi upotrebljavaju u onom smislu i značenju u kojem to On Uzvišeni želi.

(78-79) Izigravanje s Kur'anom. Takođe od pokuđenih radnji prisutnih kod nekih ljudi jeste i spominjanje određenih Allahovih, subhanehu ve te'ala, riječi na mjestima koja im ne odgovaraju. Tako, kada jednom od njih dođe čovjek po imenu Musa, kaže mu: „O Musa! U pravo vrijeme si došao." (Prijevod značenja Ta Ha, 40) Ili kada želi da jede, kaže: „Daj nam hranu našu." (Prijevod značenja El-Kehf, 62)

(80) I kad izgubiše svaku nadu, odvojiše se u stranu da se posavjetuju. "Zar ne znate" - reče najstariji među njima - "da ste se ocu svom Allahom zakleli, a i prije Jusufa upropastili. Neću napustiti ovu zemlju dok mi to otac moj ne dozvoli ili dok Allah u moju korist ne presudi, a On je Sudija najbolji. (81) Vratite se ocu svome pa recite: ,O Oče naš, sin tvoj je ukrao; mi tvrdimo samo ono što smo vidjeli, a mi se nismo mogli onoga što je bilo suđeno sačuvati.

(80-81) Shvatanje težine preuzetog ugovora i odgovornost rada na sprovedbi tog ugovora. Jusufova braća, nakon što su izgubili nadu da će se vratiti s bratom Benjaminom, odvojili su se u stranu da se posavjetuju. Najstariji od njih zauzeo je čvrst stav -shvatajući težinu preuzetog ugovora- da se ne vraća sve dok mu otac Ja'kub, alejhisselam, dozvoli. Ovo njihovo ponašanje potpuno je suprotno ponašanju kada su brata Jusufa odveli pod izgovorom da se igraju i bacili ga u bunar. Nakon tog svog postupka, oni su se iskreno pokajali i promijenili se. I ovaj čvrsti stav jedan je od stepena njihova mijenjanja na bolje, njihova popravka.

(82) Pitaj grad u kome smo boravili i karavanu s kojom smo došli. Mi zaista govorimo istinu!'

(82) Dokazivanje istinitosti govora iz više izvora. Čovjek, kada se posumnja u njegov govor i optuži za laž, treba da donese dokaze koji podupiru njegov govor, tj. ako smatrate da govorimo neistinu, onda upitajte druge, potražite od drugih dokaze za vaše tvrdnje.

A Allah, subhanehu ve te'ala, je uzvišen i Onaj Koji najbolje poznaje sve stvari!