Da li je obavezno slijediti jedan od mezheba - (Drugi dio)

U mekkanskom Haremu su bila učena četiri ezana i klanjana četiri džemata, svaki mezheb je imao svoj džem'at, te nisu jedni sa drugima klanjali... Mezhebi su dignuti na nivo Kur'ana i Sunneta, mezheb je postao osnov a Kur'an i Sunnet ga slijede, pa ono što se slaže sa mezhebom od Kur'ana i Sunneta prihvata se, a što se ne slaže tumači se drugačije. Poznate su riječi jednog od hanefijskih učenjaka: "Svaki ajet koji je suprotan onome na čemu je naš mezheb je muevvel (treba ga tefsiriti drugačije) ili je mensuh (derogiran), a tako isto svaki hadis ili je muevvel ili mensuh." (Vidi: Hašijetu Ibn 'Abidin, 1/45.)U ovom broju ćemo inšaAllah nastaviti i završiti drugi dio šerijatskog pitanja na temu: „Da li je obavezno slijediti jedan od mezheba“. U prošlom broju smo napravili uvod u ovu tematiku, spomenuli smo historijsku pozadinu slijeđenja mezheba i počeli smo govoriti o šerijatskom statusu slijeđenja određenog fikhskog mezheba. Dokazi onih koji slijeđenje mezheba smatraju vadžibom Da bi nešto bilo vadžib u vjeri, za to se mora imati dokaz iz Kur'ana ili Sunneta da je to naređeno, a nosioci ovog stava u suštini nemaju dokaza kojima podupiru svoj stav. Ali radi naučnog emaneta, navešću ono što iole vrijedi spomenuti čime dokazuju svoj stav:

• Kaže Uzvišeni: "Pitajte učene (ehlez-zikri) ako vi ne znate". (Prijevod značenja En-Nahl 43.) Kažu onaj koji ne zna je mukallid, a učeni su mudžtehidi, prema tome naređeno je mukallidu da slijedi mudžtehida, a naredba je dokaz da je slijeđenje alima vadžib.

Komentar: Ovaj ajet je dokaz protiv ovog stava, a ujedno i dokaz za drugo mišljenje, jer se u njemu naređuje da mukallid pita i slijedi mudžtehide, ko god ulazio u tu skupinu, a ne neki određeni mudžtehid, a to je ono što kažu zastupnici drugog stava. Sa druge strane ajetom je naređeno da onaj koji ne zna pita one koji znaju Kur'an i Sunnet, da ga obavijeste šta je u njima došlo o nekom određenom pitanju, a ne da kažu šta oni misle o tome. Prema tome, ajetom mu je naređeno da slijedi ono što je došlo u Kur'anu i Sunnetu preko onih koji to znaju. Da bi ajet bio dokaz za njih, trebala je doći u njemu naredba da se slijedi jedan od četvorice imama, ili jedan određen imam, ili da dođe u Sunnetu zabrana uzimanja fetve nekog mimo četvorice imama ili jednog određenog alima, a toga nema ni u Kitabu niti u Sunnetu.

• Kažu ako bi bilo dozvoljeno mukallidu da slijedi bilo koji mezheb, to bi odvelo do otvaranja vrata traženja mezhebskih olakšica čime bi se slijedile strasti i izbjegavale naredbe, a radile zabrane.

Komentar: Slažemo se da treba spriječiti traženje olakšica za koje nema dokaza u Šerijatu. Zato su protagonisti drugog stava uslovili za dozvolu slijeđenja bilo kojeg mezheba šart da mukallid ne ide od mezheba do mezheba tražeći olakšice, tako se sa ovim šartom otklanja ova opasnost.

• Stavovi imama mezheba su zasnovani na Kur'anu i Sunnetu, te kada mukallidi slijede te stavove oni u stvari slijede Kur'an i Sunnet.

Komentar: Slažemo se da su imami nastojali da zasnuju svoje stavove na Kur'anu i Sunnetu, međutim, problem nastaje onda kada se oni raziđu oko neke mes'ele, a u oko osamdeset posto fikhskih mes'ela oni su se razišli, a istina je jedna. Po ovom pitanju je presudio Uzvišeni rekavši: "A ako se u nečemu raziđete obratite se Allahu (Kur'anu) i Poslaniku (Sunnetu)". (Prijevod značenja En-Nisa, 59.) Prema ovom ajetu onaj mezhebski stav koji se slaže sa Kur'anom i Sunnetom se slijedi, a ostali se ostavljaju.

• Ako bi se otvorila vrata idžtihada pred svim muslimanima, to bi odvelo u haos i nered u vjeri kojima nema kraja, jer bi se slijedili kvazimudžtehidi koji nisu dostigli stepen idžtihada, zato je vadžib slijediti jedan od mezheba kako bi se to spriječilo.

Komentar: Oni koji pozivaju na idžtihad i vraćanje na Kur'an i Sunnet kažu da idžtihad i direktno uzimanje propisa iz Kur'ana i Sunneta imaju šartove koje treba ispuniti, te onaj koji ih upotpuni postaje kompetentan da vrši idžtihad što je u praksi moguće. Sa druge strane, da otvaranje vrata idžtihada vodi u haos i nered u vjeri, o tome nas nije obavijestio Poslanik, sallallahu 'alejhi ve sellem, kao i da to treba spriječiti zatvaranjem tih vrata. Dok nas je obavijesto i upozorio u mnoštvu hadisa na Dedždžala čiji je boravak i opasnost po Ummet daleko manji u odnosu na dug period otvaranja vrata idžtihada do Sudnjeg dana sa kojim bi nastao nered u vjeri. Čudno je da baš nijedan hadis nije rečen na tu temu, a o Dedždžalu su hadisi došli u mutevatir predaji. Dokazi onih po kojima slijeđenje mezheba nije vadžib niti mustehab nego je samo dozvoljeno običnim muslimanima - mukallidima U osnovi učenjaci ovog stava ne moraju imati dokaze za svoj stav, jer samo oni koji tvrde da je nešto u vjeri vadžib, mustehab, haram ili mekruh trebaju donijeti dokaze za svoje tvrdnje. A ovi tvrde da mezhebizam nije ni vadžib ni mustehab, jer nema dokaza za to, niti je haram niti mekruh jer nema dokaza, nego su na osnovu: da je nešto dozvoljeno sve dok ne dođe dokaz koji ga izvodi iz te osnove. Dokazi na kojima temelje svoj stav su sljedeći:

• Nema razilaženja među muslimanima da je vadžib slijediti ono što je došlo u Kur'anu i Sunnetu na što upućuju mnogi ajeti i hadisi. Dok sa druge strane, nije nas Uzvišeni Allah niti Njegov Poslanik, sallallahu 'alejhi ve sellem, obavezali da slijedimo mezhebe određenih imama, niti su to sami imami mezheba zahtijevali od muslimana, nego su podsticali na vraćanje i uzimanje iz onoga odakle su i oni uzimali.
• Od dokaza da je običnim muslimanima - mukallidima, koji do propisa ne mogu drugačije doći, vadžib da pitaju s tim da im je dozvoljeno da pitaju i slijede bilo kojeg učenjaka u čije znanje i takvaluk imaju povjerenje su riječi Uzvišenog: "Pitajte učene (ehlez-zikri) ako vi ne znate". (Prijevod značenja En-Nahl, 43.) i riječi Poslanika, sallallahu 'alejhi ve sellem: "Zašto nisu pitali ako nisu znali, zaista je lijek za neznanje pitanje". (Ebu Davud br.336, hasen sa ostalim rivajetima)
• Da je obavezivanje muslimana da slijede jedan određen mezheb u svim pitanjima novotarija u vjeri upućuje sljedeće:
1. Hadis: "Ko uvede u našu vjeru nešto što nije od nje, to se odbija". (Buharija, 2697. i Muslim, 1718.) A ovi su obavezali muslimane onim čime ih Uzvišeni Allah i Njegov Poslanik, sallallahu 'alejhi ve sellem, nisu obavezali, te su time došli sa novotarijom.
2. Najbolje generacije ovog Ummeta, selefu salih, nisu bili na ovome u vjeri, što znači da to i nije bilo od vjere, nego je nastalo kao rezultat slabosti i pada ovog Ummeta sa zatvaranjem vrata idžtihada.
3. Sami imami mezheba nisu obavezivali ljude da slijede njihove mezhebe, nego su ih podsticali na slijeđenje onoga što su sami oni slijedili, tj. Kur'ana i Sunneta.
4. Obaveza slijeđenja jednog imama u svemu stavlja tog imama na stepen bezgriješnosti u vjeri, a to je svojstveno samo za Poslanika, sallalahu 'alejhi ve sellem.

Odabrano mišljenje Vjera Islam je jedna vjera, u njoj nema mezheba niti tarika koje je musliman dužan slijediti osim mezheba, tarika i upute Muhammeda Allahovog Poslanika, sallallahu 'alejhi ve sellem. Nema sumnje da drugi stav učenjaka, tj. da slijeđenje nekog određenog mezheba nije vadžib niti mustehab, nego je dozvoljeno običnom muslimanu (mukallidu) da slijedi bilo kojeg učenjaka ili mezheb, te da se muslimani s obzirom na nivo znanja, razumijevanja i sposobnosti uzimanja šerijatskih propisa iz kur'anskih i hadiskih tekstova dijele na tri skupine: mukallide, mudžtehide i mutebi'e, da je istina i hakk koji treba slijediti. Govori učenjaka o slijeđenju mezheba Rečeno je Ebu Hanifi: "Ako ti nešto kazeš,

a Allahova knjiga je oprečna tome?", reče on: "Ostavite moj govor radi Allahove knjige!". Onda mu je rečeno: "A ako se hadis Allahovog Poslanika, sallallahu 'alejhi ve sellem, suprostavlja tvom govoru?", kaže: "Ostavite moj govor radi hadisa!", te mu bi rečeno: "A šta ako se govor ashaba ne slaže sa tvojim govorom", "Ostavite moj govor radi govora ashaba", reče on. (Vidi: Hedijjetus-sultani limuslimi biladil-jaban, str.83.) Kaže hanefijski učenjak Ibnul-Hemmam u knjizi "Et-Tahrir": "Po ispravnom mišljenju, nije obaveza strogo se držati jednog mezheba, jer njegovo slijeđenje nije obavezno. Nema vadžiba osim onoga što su Allah i Njegov Poslanik, sallallahu 'alejhi ve sellem, učinili vadžibom, a oni nisu obavezali nikog od ljudi da slijedi mezheb jednog od imama mimo drugih imama...". Kaže hanefijski učenjak Alijj el-Kari: "Nije obavezan niko iz ovog Ummeta da bude hanefija, malikija, šafija ili hanbelija, nego je obaveza muslimanu ako nije alim da pita jednog od učenjaka, a četvorica imama su od učenjaka..." (Vidi: Hedijjetus-sultani limuslimi biladil-jaban str.77) Kaže Šihabuddin Ebu Šame u knjizi "El-Muemmel lirredi ilel-emri el-evveli" (1/10.): "Četiri mezheba su ostala poznata dok su ostali mezhebi napušteni, a ambicije većine sljedbenika mezheba su oslabile te su postali mukallidi nakon što je taklid – slijepo slijeđenje bio zabranjen osim slijeđenja Poslanika, sallallahu 'alejhi ve sellem. Šta više, mišljenja imama su dignuta na nivo Kur'ana i Sunneta, a u tom su smislu riječi Uzvišenog: "Oni su, pored Allaha, za bogove uzeli svećenike i monahe svoje". (Prijevod značenja Et-Tevbe, 31.) Kaže Ibn Tejmije: "Nije obavezan niko od muslimana da slijedi određenog učenjaka u svemu što kaže, niti da slijedi u tome određen mezheb, a svi su obavezni slijediti Poslanika, sallallahu 'alejhi ve sellem, u svemu što je naredio i o čemu nas je obavijestio. Svačiji govor se uzima i ostavlja osim govora Allahovog Poslanika, sallallahu 'alejhi ve sellem. A ono što je dozvoljeno je da čovjek slijedi određen mezheb jer nema drugog načina da sazna propise Šerijata osim na takav način...". (Vidi: Medžmu'ul-fetava, 20/208-209.) Kaže Ibnul-Kajjim u knjizi "E'lamul-muvekki'in" (4/261.), nakon što je naveo da imaju dva mišljenja o obavezi običnog muslimana da slijedi neki od poznatih mezheba: "Prvo mišljenje: da nije obavezan, a to je ispravan stav u koji nema sumnje, jer nije vadžib osim ono što Allah i Njegov Poslanik, sallallahu 'alejhi ve sellem, učine vadžibom, a oni nisu obavezali nikog od ljudi iz ovog Ummeta da slijedi mezheb nekog čovjeka mimo drugih ljudi. Najbolje generacije ovog Ummeta su čiste od slijeđenja mezheba. U stvari, nije ispravno da se običnom muslimanu pripisuje pripadnost nekom mezhebu, jer on nema mezheba. Na mezhebu može biti onaj ko ima sposobnost razmišljanja, argumentiranja i ima znanja o tom mezhebu, ili ko je pročitao neku fikhsku knjigu iz mezheba, zna fetve imama i njegove stavove. A onaj ko se nije osposobio za sve ovo i kaže ja sam šafija ili hanbelija i slično, samom tvrdnjom ne biva tog mezheba... Ne može se pojmiti da običan musliman ima mezheb, a ako i pretpostavimo on nije dužan kao ni bilo ko drugi da slijedi nečiji mezheb, u smislu da slijedi sve njegove stavove, a ostavlja mišljenja drugih učenjaka. Niko od imama ne zastupa ovaj ružni bidat koji se desio u Ummetu..." Kaže el-M'asumi: "Znaj da je uzimanje mišljenja i stavova učenjaka poput tejemmuma koji se ne uzima osim kada nema vode. Pa tako, ako imamo tekst Kur'ana, Sunneta i stavove ashaba, vadžib je da se toga držimo a ne da uzimamo mišljenja učenjaka. Međutim, pristrasni sljedbenici mezheba uzimaju tejemmum, a voda je pred njima..." (Vidi: Hedijjetus-sultani limuslimi biladil-jaban str.99) Negativne posljedice slijepog slijeđenja mezheba i mezhebske zastranjenosti Od negativnih stvari do kojih je odveo mezhebizam su:

• Uzrokovanje fitni, razilaženja i ratova među muslimanima zasnovanih na mezhebskoj gorljivosti. Opisuje Jakut el-Hamevi u knjizi "Mua'džemul-buldan" (1/274, 4/355.) neprestane ratove koje su vodili hanefije protiv šafija u gradovima Asfehan, Merva i Rej, gdje su jedni druge pljačkali, pustošili i sela palili. Čak ni Allahove kuće – mesdžidi nisu bili pošteđeni tih mezhebskih razilaženja, spominje Ibn Kesir u knjzi "El-Bidaje ven-nihaje" (13/19-21.) fitnu u emevijskoj džamiji kada je hanabilama srušen i opljačkan mihrab zbog mezhebskih nesuglasica.
• Nove fikhske mesele kao posljedica mezhebizma, poput toga:
1. da nije šafijama ispravan namaz ako klanjaju iza hanefijskog imama i obrnuto, ovo je stav nekih njihovih mezhebskih učenjaka, jer ono što kvari namaz kod jednih ne kvari kod drugih i što je šart kod jednih nije kod drugih. (El-Medžmu'u, 1/258.)
2. prenosi Zehebi (Mizanul-i'atidal, 4/51.) da je hanefijski kadija Dimeška Muhammed ibn Musa el-Blasaguni rekao: "Kada bih imao moć uzimao bih džizju od šafija".
3. došlo je u knjizi "Šerhu muhtesril-vikajeti" da hanefiji nije dozvoljeno da oženi šafijku, jer je ona kafir zbog mes'ele Istisna, dok je drugi muftija dozvolio taj brak analogno tome što je dozvoljeno oženiti kitabijku.
• U mekkanskom Haremu su bila učena četiri ezana i klanjana četiri džemata, svaki mezheb je imao svoj džem'at, te nisu jedni sa drugima klanjali.
• Mezhebi su dignuti na nivo Kur'ana i Sunneta, mezheb je postao osnov a Kur'an i Sunnet ga slijede, pa ono što se slaže sa mezhebom od Kur'ana i Sunneta prihvata se, a što se ne slaže tumači se drugačije. Poznate su riječi jednog od hanefijskih učenjaka: "Svaki ajet koji je suprotan onome na čemu je naš mezheb je muevvel (treba ga tefsiriti drugačije) ili je mensuh (derogiran), a tako isto svaki hadis ili je muevvel ili mensuh." (Vidi: Hašijetu Ibn 'Abidin, 1/45.) A kaže jedan od poznatih učenjaka šafijskog mezheba: "Mi tvrdimo da je obaveza svakom razumnom čovjeku i običnom muslimanu sa Istoka i Zapada, onom koji je daleko ili blizu da prihvati šafijski mezheb ne želeći da ga nečim drugim zamijeni".
• Čak su i izmišljni i hadisi u korist imama mezheba, poput lažnih riječi pripisanih Poslaniku, sallallahu 'alejhi ve sellem: "Doći će poslije mene čovjek po imenu en-Nu'man ibn Sabit, biće mu nadimak Ebu Hanife, na njegovim rukama će Allahova vjera i moj sunnet biti oživljeni". (Tarihu bagdade lil-Hatib el-Bagdadi, 2/289.), a u drugom stoji: "Biće u mom Ummetu čovjek po imenu Muhammed ibn Idris koji će biti štetniji po moj Ummet od Iblisa, a biće u mom Ummetu čovjek po imenu Ebu Hanife on je siradž (svjetiljka) mog Ummeta". (Lisanul-mizan ibn Hadžer, 5/7.)
• Zatvaranje vrata idžtihada i davanje prednosti mišljenjima učenjaka nad Kur'anom i Sunnetom.
• Ljubav i mržnja na osnovu pripadnosti mezhebu.

I na kraju prepustiću samom čitaocu da odgovori na postavljena pitanja u samom uvodu članka. Ve billahi tevfik.