Abdullahov kurban

„Dragi gledaoci, prenosimo vam uživo završetak hadžskih obreda. Naše drage hadžije polahko se kreću od Arefata do Muzdelife. Želimo vam sretne predstojeće bajramske dane. Ves Selamu alejkum ve rahmetullahi ve berekatuhu.“ Završava voditelj. Babo Munir gasi televizor i plače. Suze mu se otkidaju jedna za drugom. Sin Abdullah pita babu: „Oče, vidim te da plačeš! Šta je razlog tome?“ „Sinko moj, ove slike i ove vijesti podsjetile su me na prethodne godine! Doista, taj osjećaj ne zna osim onaj koji je to isto i doživio!“ - odgovara babo.

„Ako Allah da, nastojaćemo babo da odemo svi na hadždž sljedeće godine, pa da to svi i doživimo!“ - dodaje Abdullah. „Ako Allah da!“ - reče babo i ustade jer je čuo Esmine povike sa stepenica. Esma dolazi sva zadihana i govori: „Naš ovnić kojeg smo nanijetili za kurban nestao je!“ „SubhanAllah!“ – Uzviknuše babo i Abdullah te se začudiše. „Kako to?“ - upitaše. „Otišla sam da mu dam malo hrane. Ušla sam kod njega, i primjetila sam da ga nema.“, Esma govori kroz plač. „Hajde, požurimo da ga nađemo, sutra je bajram, nemamo mnogo vremena“ - reče babo sav uznemiren. „Allahu naš, vrati nam naš izgubljeni kurban!“ – zamoli Abdullah Allaha. Abdullah i Esma krenuli su u potragu za njihovim ovnićem, kurbanom. Obavijestili su i amidžu Omera da im se izgubio kurban. Obavijestili su ga kako izgleda njihov kurban. Imao je više od godinu dana. Nije bio slijep, niti bolestan, niti slabunjav, niti hrom, već u punoj snazi i dobro ugojen. Od njegovog tijela ništa mu nije nedostajalo: imao je lijepe rogove, potpune uši i rep. Međutim, amidža je hodao tamo-amo i nije mogao primjetiti Abdullahovog i Esminog ovnića. Amidža predloži Abdullahu i Esmi da napišu obavijest o izgubljenom ovnu i postave je na vidno mjesto. Možda ga neko primjeti i dojavi im o mjestu nalaska ovna. Prijedlog se svidi Abdullahu i Esmi, otrčaše u kuću da sastave oglas a amidža se ponovo dade u potragu za izgubljenim ovnom. Abdullah i Esma napisaše oglas i zamoliše babu Munira da ga postavi ispred njihove kuće na vidno mjesto. Dok je babo Munir lijepio oglas komšije naiđoše i počeše razgovarati sa Munirom o kurbanu. Jedan mu predloži, ako ne pronađe ovna do bajrama, da podijeli njegovu vrijednost u novcu siromasima. Drugi ga ukori i reče: „Šta to govoriš? Zar ne znaš da se islamski alimi razilaze po pitanju klanja kurbana, pa jedni tvrde da je klanje kurbana pritvrđeni sunnet dok drugi tvrde da je čak vadžib! Kako onda možeš tako govoriti?! Ali, komšija Munire, imaš, ako Bog da, mnogo vremena. Nemoj se sikirati. Ako i ne pronađeš svoj kurban, možeš u preostalim danima hadžskog bajrama zaklati kurban. Nije obaveza zaklati prvi dan bajrama.“ „Allah te nagradio na lijepom savjetu i tvom suosjećanju s mojim problemom“ - Munir se zahvali komšiji. Onaj prvi, izgleda slabo učen u vjeri, priupita: „A šta ono ima vezano za kurban, nešto govore da se ne smiju rezati nokti desetak dana prije klanja kurbana! Je li to tačno? Jer ja sam juče odsjekao nokte i ošišao se, sredio se za bajram! Ako je to tačno, šta da radim, je li mi kurban ispravan?!“ Drugi komšija odgovori: „Da, to je tačno. Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: 'Kada nastupi deset dana – tj. prvih deset dana zul-hidždžeta čiji je deseti dan hadžski bajram - i neko od vas odluči da kolje kurban, neka ništa ne uzima od svoje kose i drugih dlaka na tijelu!' I hadis je vjerodostojan jer ga bilježi imam Muslim. Ali i pored toga što si to uradio, ti zakolji kurban, jer ovi prijestupi koje si počinio ne utiču na ispravnost tvoga kurbana, a ako nisi znao za njih, pa si ih učinio u neznanju, Allah će ti ih, ako Bog da, oprostiti.“ Komšija se zatim okrenu Muniru i posavjetova ga ponovo: „Komšija Munire, ako ne pronađeš kurban imaš dovoljno vremena. Znaš da za kurban možeš zaklati kravu, ovcu ili dobro ugojeno jagnje. Goveče, tj. krava ne smije biti mlađa od dvije godine i u njoj može učestvovati najviše sedam osoba, pa, priupitaj možda kod nekoga od komšija ima još slobodnih kurbana u kravama. Ako ne pronađeš takav kurban, onda kupi ovcu ali vodi računa da ne bude mlađa od godinu dana. A ako ne pronađeš ni takav kurban, sve bude rasprodano, onda pokušaj pronaći dobro ugojeno jagnje, pa, makar ono bilo i mlađe od godinu dana ali ne bi smjelo biti mlađe od šest mjeseci. Ako i ne pronađeš svoj izgubljeni kurban

niti uspiješ kupiti novi, ako Bog da, to ti neće nauditi, nećeš biti griješan za to. A Allaha Uzvišenog opet molim da pronađeš svoj izgubljeni kurban, da ti podari zdravlja i sreće u predstojećim bajramskim danima!“ Munir se zahvali komšijama na njihovoj brizi, poselami se s njima, a zatim i on se da u potragu za kurbanom. Abdullah i Esma krenuli su sa babom u potragu za izgubljenim ovnićem. Abdullah je dobacio babi: „Da ga nije auto udarilo?! Moramo požuriti! Babo šta misliš da si ponio sa sobom nož, pa ako ga bude auto udarilo ili se negdje strmoglavilo, mogao bi ga zaklati i danas uoči bajrama pa da nam se računa kurbanom. Vidio sam prošle godine jednog našeg komšiju kako je naveče uoči bajrama zaklao kurban.“ Babo, iako je prilično uznemiren, koristi priliku da pouči svoga sina Abdullaha, pa mu kaže: „Ne sine. Takav postupak je pogrešan. Ono što se zakolje prije bajram-namaza to je obična sadaka. Plemeniti ashab Enes b. Malik, radijallahu anh, prenosi da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: 'Ko zakolje prije bajram-namaza, pa, uistinu taj je zaklao samo sebi, dok onaj koji zakolje poslije bajram-namaza, taj je izvršio ovaj obred (klanje kurbana) kako treba. Postupio je kako to rade svi muslimani.' I ove riječi su istinite sine moj. Zabilježili su ih dvojica velikih učenjaka u hadisu Buharija i Muslim. A na drugom mjestu učenjak Buharija upotpunjuje pa spominje hadis da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: 'Prvo čime otpočinjemo ovaj dan –kurban bajram- jeste bajram-namaz, zatim se vraćamo i koljemo kurbane. Pa, onaj ko tako postupi, postupio je po našoj praksi, dok onaj koji zakolje prije to je samo meso koje je dao svojoj porodici a od kurbana nema ništa.' Tako da taj postupak našeg komšije nije ispravan.“ Ubrzo se začu glas amidže Omera: „Dječico, evo vašeg ovnića! Pronašao sam ga.“ Esma sva sretna pritrča i zagrli svoga ovnića, a Abdullah se zahvali Allahu Uzvišenom što im je vratio njihovog izgubljenog ovnića. Sutradan, sva porodica: Munir, Abdullah, Esma i majka im Ummu Abdullah, vraćaju se sa bajram-namaza. Prepričavaju i ponavljaju bajramsku hutbu. Mnogo im se svidjela. Svi su radosni. Dočekali su dan bajrama. Ostalo je samo da još dođe daidža Osman –koji je bio mesar- i da zakolje kurban. Kada se pojavio daidža Osman na vratima, Abdullah ga tiho upita: „Daidža moj, da li bih ja mogao da zakoljem našeg ovnića?!“ „Sine moj, a znaš li kako se kolje?“ - upita daidža. „Poduči me, daidža, šta treba da uradim?“ - dodade Abdullah. Daidža Osman stade mu pojašnjavati: „Kada se kolje kurban, treba ga položiti na lijevu stranu, malo mu zategnuti glavu a zatim oštrim nožem presjeći dušnik, grkljan i dvije žile pri samoj glavi. Nož se mora naoštriti kako se kurban ne bi patio. Treba obavezno izgovoriti bismillu, zaklati u ime Allaha. A može se nakon toga dodati: 'Ovo je od mene i moje porodice.'“ „Mislim da ću ove godine izostati, preteško je to za mene sada jer sam još mali. Stojat ću po strani, gledati u tebe i podučiti se“ – zaključi Abdullah na kraju. Majka Ummu Abdullah dobaci svome bratu Osmanu: „Brate Osmane, nakon što zakolješ kurban, podijeli nam ga u tri lijepa dijela, kako bismo jedan mogli ostaviti za sebe, drugi podijeliti rodbini a treći dio siromasima.“ „Ako Bog da, sestro moja. Sve će biti, ako Boga da, kako kažeš“, - reče daidža Osman a zatim pristupi klanju kurbana.