Osnivanje sufijskih tarikata
U petom vijeku po hidžri sufijski šejh El-Hudžejri el-Gaznevi spominje dvanaest sufijskih tarikata, i svi su bili priznati kod njih osim Salimije i Haladžije jer su oni bili poznati po teoriji "hulul i imtizadž", što ukazuje da su same Sufije u ovom periodu bili strogi po pitanju onih koji kažu da se Allah, subhaneh, utjelovio u neke od Svojih stvorenja (a to je značenje teorije "hulul"). U šestom vijeku po hidžri pojam tarikata dobija novi oblik; tako da svaki tarikat ima svoje posebne virdove (zikrove), svoj poseban ambijent, mevlude, način oblačenja, turbeta kod kojih čine ibadete, tekije u kojima se okupljaju, svaki šejh ima svoje nasljednike, titula šejha uglavnom prelazi sa oca na sina, i druge vrste novotarija koje uglavnom počinju kao mala, da bi na kraju postale velika odstupanja od Kur'ana i Suneta. (Medžmuul-fetava, ibn Tejmije 12/79.)
Prvo ćemo se ukratko upoznati i objasniti pojam "Tarikat", njegovo jezičko značenje i šta same Sufije podrazumijevaju pod ovim pojmom, historijski razvoj tarikata, stvari koje su zajedničke za sve tarikate, šartovi osnivanja tarikata, glavne karakteristike tarikata, moleći Allaha, subhaneh, da nam olakša ispravno razumijevanje Njegove vjere. Tarikat u arapskom jeziku ima više značenja, pa tako se pod njim podrazumijeva: sira (biografija), mezheb (pravac), stanje. (Lisanul-arab, 10/221.) Same Sufije definišu tarikat da je: "Životni put onih koji idu prema Allahu, subhanehu ve te'ala, prolazeći (na tom putu) kroz različita stanja i dostižući određene - uzvišenije deredže (stepene)". (Tarifat- Džurdžani, 141.) Međutim, gledajući u razvoj tarikata i njegovo jezičko značenje može se reći da se pod "tarikom" podrazumijevaju: određeni obredi i način organizovanja unutar određene sufijske skupine. (Turuku-ssufije – d. Abdullah Sheli, 1.)
Istorijski razvoj sufijskih tarikata
U trećem i četvrtom hidžretskom stoljeću pod "tarikatom" se podrazumijevao: šejh (sufijski učenjak), koji je posjedovao svoj poseban način (u ibadetu ili u podučavanju), oko kojeg su se okupljali "muridi" (učenici). (Risaletu fi ahval-ssufije li-Sulemi, 366-377.) U ovom periodu se nisu desila veća odstupanja od osnova vjere u većini mes'ela jer je u to vrijeme sufizam imao dva oblika, tj. pravca; jedan koji su predstavljali pobožnjaci, i drugi koji su bili pod uticajem filozofije i koji su uveli u Sufizam devijacije kao što je teorija "hulul ve itihad", tako da je ovaj period bio početak tzv. filozofskog sufizma. Što se tiče nekih vrsta ponašanja i izgleda poput; gladovanja, oblačenja zakrpljene odjeće, siromaštva, osamljivanja i sl., to je bilo prisutno kod obje skupine. (Sufije fi davil-Kur'an ve Sune, 29.) U petom vijeku po hidžri sufijski šejh El-Hudžejri el-Gaznevi spominje dvanaest sufijskih tarikata, i svi su bili priznati kod njih osim Salimije i Haladžije jer su oni bili poznati po teoriji "hulul i imtizadž", što ukazuje da su same Sufije u ovom periodu bili strogi po pitanju onih koji kažu da se Allah, subhaneh, utjelovio u neke od Svojih stvorenja (a to je značenje teorije "hulul"). U šestom vijeku po hidžri pojam tarikata dobija novi oblik; tako da svaki tarikat ima svoje posebne virdove (zikrove), svoj poseban ambijent, mevlude, način oblačenja, turbeta kod kojih čine ibadete, tekije u kojima se okupljaju, svaki šejh ima svoje nasljednike, titula šejha uglavnom prelazi sa oca na sina, i druge vrste novotarija koje uglavnom počinju kao mala, da bi na kraju postale velika odstupanja od Kur'ana i Suneta. (Medžmuul-fetava, ibn Tejmije 12/79.)
Razlozi nastanka sufijskih tarikata
Sufijski učenjaci se slažu sa pripadnicima drugih akidetskih mezheba kada su u pitanju razlozi pojave sufijskih tarikata, a ti razlozi su raznovrsni i mnogobrojni. Od njih su: pojava novotarija i njihova brojnost, rasprave i razilaženja po pitanjima vjere, druženje sa sljedbenicima strasti i novotarija i miješanje sa njima, neznanje koje podrazumijeva nepoznavanje mezheba Ehlu sune vel džema'a, nepoznavanje arapskog jezika, te nepoznavanje šerijatskih ciljeva (mekasidu šer'ijje), uzimanje znanja mimo Kur'ana i Suneta, npr. učenje od sljedbenika drugih vjera (ehlul-kitaba i dr.), oslanjanje na snove i slabe ili izmišljene hadise itd. Ovi razlozi su zajednički za pojavu akidetskih mezheba koji su se udaljili od Ehli sunneta kao i za pojavu sufijskih tarikata. (Medžmua-fetava, 12/78, Dirasat fi ehvai vel-firek vel-bidei, Nasir el-Akl, 291.) Razlozi koji su svojstveni samo sufijskim tarikatima:
● Ljubav prema ugledu i popularnosti – kaže Gazali: "Kada su oni koji traže vođstvo vidjeli da ne mogu upravljati onima koji ih slijede, izmislili su stvari i uzdigli njihov značaj i obavezali ljude na njihovo pridržavanje kao što je "poznavanje crnog i crvenog", pa su jedni rekli: istina je crno, dok su drugi rekli: istina je crveno, pa su obični ljudi pomislili da su to važne stvari, te su time postigli ono što su priželjkivali od slijeđenja". (Mizanul-amel, Gazali 130.)
● Pohlepa za imetkom i bogatstvom i želja za ugodnim životom, jer šejhovi u nekim zemljama dobijaju mjesečnu platu (ta je praksa počela sa Osmanskom državom), i to ostaje i njegovim nasljednicima poslije njega. Tako oni koji se brinu o turbetu Bedevija u Egiptu godišnje imaju više prihoda nego što imaju ljekari, inženjeri i profesori na univerzitetima. A godišnji imetak od posjetitelja kabura (mezara) Džilanija je više nego što je osmanska država trošila na dva harema (Meku i Medinu) i po nekoliko puta. To je dovelo do toga da se sufijski šejhovi u siromašnim zemljama natječu u hizmetu (služenju) oko turbeta zbog imetka koji dobijaju za to.
● Prevlast Sufija u nekim zemljama na univerzitetima i školama, pa tako u Egiptu npr. u vrijeme Osmanske države, nije mogao da se postavi šejh Azhara osim uz saglasnost "mešihata sufijskih tarikata" što je dovelo do toga da su šejhovi Azhara pristupali tarikatima i time bili u službi širenja Sufizma.
● Potpora od strane nekih država određenim tarikatima; npr. osmanska država je pomagala tarikat Hatmije, a poslije njih i britanski kolonizator je nastavio istu praksu, također Tidžanije, koje je pomagala Francuska. Britanija je davala mjesečna primanja Muhamedu el-Hatmu Merguniju jednom od šejhova tarikata Hatmije, i dr.
● Lično uzdizanje šejha određenog tarikata prizivanjem da posjeduje keramat i pretjerivanje u tome, prizivanje da je od loze Poslanika, 'alejhissalatu vesselam, tako da smatraju da je svaki šejh Kurejšija i Hašimi, čak i onda kad nije od Arapa, gradnja turbeta iznad njihovih kaburova,jer Sufije smatraju da je pravo šejha kod njegovih
sljedbenika da mu sagrade turbe i da ga ukopaju u muslimanskom mesdžidu.(Turuk-ssufije, Zekerija Bejumi, 137, i Tarih turuku-ssufije, 20.)
● Garantovanje muridu (učeniku) Dženneta od strane šejha, što je opšte poznato kod Sufija, također prizivanje da je sam Poslanik, 'alejhissalatu vesselam, oporučio pridržavanje određenog tarikata (svaki tarikat za sebe tvrdi da je njegovo učenje prenešeno od Poslanika, 'alejhissalatu vesselam), kao i pripisivanje šejhovima različitih legendi, keramata i sl.
Sličnost sufijskih tarikata
Sufizam poslije osmog hidžretskog stoljeća se smatra jedinstvenim pravcem iako postoje razilaženja među njima u otvorenom iskazivanju akide "hulul ve itihad" i "vahdetul vudžud", jer su sufijski učenjaci bili pod uticajem jednih na druge. Tako je Ebu Talib uzimao od Harisa Muhasibija, a Gazali je uzeo od Ebu Taliba, a svi poslije njih dvojice su uzimali od njih. Stoga je osnova učenja kod svih njih jedan; Ebu Talib, Gazali i Ibn Arebi su uzeli Haladžovu teoriju, s tim što su je prva dvojica spominjali u prenesenom značenju dok je Ibn Arebi otvoreno pozivao u nju. Poslije osmog stoljeća Sufije su u svojim učenjima uglavnom slijedile Ibn Arebija, tumačeći i podučavajući njegove knjige. (Mevsua mujessera, 1/263-264.) Prenosi Hudžejri da su Sufije jedan mezheb pa kaže: "Kako god se razlikovali u međusobnim odnosima, trudu, otkrovenjima, vježbama oni se slažu u osnovama i ograncima vjere i tevhida." (Kešf mahdžub, 2/403.) Također kaže Džunejd: "Oni su članovi jedne kuće u koju ne ulazi niko osim njih." (Risala Kušejrije, 281.) Znači oni koji smatraju da je Sufizam jedan mezheb bez velike razlike među tarikatima grade svoje mišljenje gledajući na Sufizam poslije osmog hidžretskog stoljeća jer prije toga su postojale razlike među njima.Zajedničke osobine za prve i kasnije Sufije su: veličanje siromaštva, osamljivanje, gladovanje, nespavanje, a što se tiče zikrova, posebne odjeće za svaki tarikat, gradnje turbeta nad kaburovima, hizmet kaburu (briga oko kabura i njegovo održavanje) to se pojavilo tek u kasnijim periodima i proširilo se među Sufijama u osmom i devetom stoljeću.
Šartovi osnivanja tarikata
● Da šejh koji hoće da osnuje novi tarikat ne bude član jednog od postojećih priznatih tarikata.
● Da se odlikuje lijepim ahlakom i čistom biografijom.
● Da njegovi virdovi – zikrovi ne budu preuzeti od neke druge tarike, tj. da ima svoje posebne zikrove.
● Da ovaj tarikat bude uistinu proširen, tj. da ima veći broj pristalica, također se mora spomenuti mjesta gdje se okupljaju kao i broj pristalica.
● Da svi članovi tog tarikata budu povezani sa glavnim šejhom ili osnivačem tarikata. (Ihtilafat fikhije, Muhamed Mahmud, 67-68.)
Karakteristike sufijskih tarikata
Sufijski tarikati se odlikuju mnogim karakteristikama, spomenućemo neke od njih;
● Hirka – što kod Sufija znači da kada se murid (učenik) veže za određenog šejha i taj šejh prihvati tog murida kao jednog od svoje djece, počinje da ga upućuje i upoznaje sa određenim pravilima ponašanja i stanja, kao što ga također upoznaje sa bolestima duše, stvarima koja uništavaju djela, šejtanskim prilazima, insanu i dr. Hirka kod Sufija je davanje prisege i predstavlja uslov ulaska u tarikat, znak je početka muridovog (učenikovog) potpunog predanja šejhu i njegova dozvola šejhu da upravlja njime za korist njegove vjere, njemu se u potpunosti predaje i prihvata njegovo mišljenje i prihvata sve šejhove postupke kao ispravne bez bilo kakvog raspravljanja. Davanjem ovakve prisege otklanja se svaka sumnja od strane murida oko njegovog šejha, njegove unutrašnjosti, njegovih postupaka te se time upozarava da mora da mu bude poslušan i da mu se ni u čemu ne suprostavlja. (Mea tesavuf islami, Ahmed Hanefi, 22.)
● Sema'a (slušanje) – postoje tri vrste sema'a kod Sufija:
1) Instiktivno, prirodno slušanje (sema'a bitab'i) – zajednički je za sve ljude; posebne i obične jer je u prirodi čovjeka da mu se srce smiruje kada čuje lijepe glasove.
2) Slušanje u određenim stanjima (sema'a bilhal) tako da razmišlja o svemu što dopire do njega od ukora ili naredbe o spajanju ili odvajanju, i sl.
3) Slušanje istinom (sema'a bilhak), pod ovim se podrazumijevaju slušanje Allahom, subhaneh, (uz pomoć Allaha), i radi Allaha i ne opisuje se stanjima koja su slična i pomiješana sa ljudskim, tako da čuje kroz čistoću i bistrinu tevhida, istinski a ne ono što mu je određeno da sluša. (Ihtilafat fikhije, 62.)
● Zikr – pod ovim se podrazumijeva stalno ponavljanje riječi tevhida "la ilahe ilellah" ili bilo koje ime Allaha, subhaneh. Postoje dvije vrste zikra; zikr jezikom i zikr srcem. Pomoću zikra jezikom čovjek postiže istrajnost u zikru srcem, pa kada bude od onih koji zikre srcem i jezikom dostiže savršenstvo u svom opisu i ponašanju jer zikr jezikom otklanja nemarnost, dok zikr srcem vodi do Tvorca, 'azze ve dželle.
● Halve (osamljivanje) – pod njim se podarzumijeva da čovjek bude prazan od spominjanja bilo čega osim svoga gospodara Allaha, subhaneh, da bude prazan od toga da želi bilo šta drugo osim da želi Allaha, da je prazan od potreba svoje duše i svih povoda (esbaba) tako da ima osjećaj da je stalno osamljen u društvu svoga Gospodara.
Sve ove, gore spomenute, karakteristike nemaju utemeljenja u Šerijatu, tj. nije ih radio Poslanik, 'alejhissalatu vesselam, niti ashabi, niti tabi'ini osim zikra jezikom, ali ne na način kako to rade Sufije.
U narednom broju bit će govora, inšaAllah, o najpoznatijim sufijskim tarikatima...