Kako da muslimani poprave međusobne odnose

Jedan od načina putem kojih šejtan djeluje na dobre ljude jeste da ih međusobno zavađa i nabacuje ružne misli jednim o drugima. Allahov Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, je rekao: "Zaista je Iblis izgubio nadu da će ga slijediti oni koji namaz obavljaju, ali zato nastoji da ih međusobno zavadi." (Tirmizi) Nastojat će da ih međusobno posvađa, tako što će ubaciti među njih razdor i mržnju, da bi uznemiravali jedan drugog. 

Često smo u prilici, u vremenu u kojem živimo, čuti slijedeće riječi od strane muslimana: Taj i taj je učinio grijeh, onaj ne zna ništa o vjeri, ovaj je uradio ili izrekao to i to pa je time postao kafir… Mnogi pojedinci su dozvolili sebi da kritikuju i okarakterišu druge, da istražuju njihove grijehe i mahane istovremeno zaboravljajući na svoje propuste, grijehe i manjkavosti. Kada bismo samo realno sagledali stanje muslimana, koji kada se okupe postupaju na gore opisan način, vidjeli bismo da su to najčešće oni koji sami imaju propuste i čije je znanje o islamu slabo ili nedovoljno. Uočili bismo da su takvi najčešće od onih koji imaju loš ahlak, da su sami puni grijeha, da stiču imetak na nedozvoljen način, da su njihova djeca zapuštena i neodgojena, da se loše ophode prema svojim roditeljima… Mnogi ovi nedostaci su prisutni kod njih ali ih oni namjerno ili nenamjerno previđaju, dočim kod brata muslimana primjećuju i najmanju sitnicu. Ebu Hurejre, radijallahu ´anhu, je rekao: „Neki od vas vide trunku u oku svoga brata, a ne vide balvan u svome oku!“ ‘Avn b. Abdullah, rahimehullahu te'ala, rekao je: „Smatram da onaj koji ima vremena da vodi računa samo o tuđim mahanama, da je to samo iz razloga što je nemaran prema sebi!“ Naći ćemo među njima one koji kada nešto kažu to bude laž ili neprovjerena vijest, da kada obećaju isto ne ispune i da kada im se nešto povjeri to ne ispune. Kako onda imaju obraza da pričaju o drugima a osnovne stvari kojih treba da se pridržavaju gaze i skrnave?! Allahov poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, je rekao: „Tri su znaka munafika: Kada govori laže, kada obeća iznevjeri i kada mu se nešto povjeri on izda i prevari.“ (Muttefekun ‘alejhi) U Muslimovoj predaji još se navodi i sljedeće: „… pa makar postio, klanjao i tvrdio da je musliman.“ Onaj ko ima znanja i ahlaka ne postupa kao oni, nego gleda da uvijek bude kritičan prvo prema sebi, pa tek onda prema drugima! Allah, subhanehu ve te’ala, je rekao prekoravajući one koji od drugih zahtijevaju dobra djela a sami ih ne rade: „Zar da od drugih tražite da dobra djela čine, a da pri tome sebe zaboravljate, vi koji Knjigu učite? Zar se opametiti nećete?” (Prijevod značenja El-Bekare, 44.) S druge strane, musliman bi trebao, kada vidi kakav nedostatak kod svoga brata, da to ne širi među drugima, nego da ga posavjetuje i nasamo mu ukaže na to. To je dokaz da on zaista želi dobro svome bratu i da mu nije cilj da ga ponizi i ocrni pred drugima. Jer, kako shvatiti postupke ljudi koji tuđe mahane ili grijehe obznane svima, a sa istima se poznaju i viđaju i njima ništa o tome ne kazuju?! Da stvar bude još teža, većina ovih ljudi o kojima govorimo uopće ne provjerava vijesti koje do njih dolaze, nego ih olahko prihvataju, pogotovo ako se radi o nečijoj mahani ili pogrešci. Allah, subhanehu ve te’ala, nam poručuje: „O vjernici, ako vam nekakav nepošten čovjek donese kakvu vijest, dobro je provjerite, da u neznanju nekome zlo ne učinite, pa da se zbog onoga što ste učinili pokajete.“ (Prijevod značenja El-Hudžurat, 6.) Kada su muslimani sebi dopustili da umjesto Allaha „spominju“ svoju braću, učene i prvake među njima, istražujući njihove propuste, Allah im je dao ovakvo stanje kome smo i mi svjedoci. Zar nećemo razmisliti o hadisu Allahovog poslanika, sallallahu ‘alejhi ve sellem, u kome je rekao: „Ne govorite mnogo, osim ako spominjete Allaha, jer mnogo govora, ako nije spominjanje Allaha, okamenjuje srca, a najudaljeniji od Allaha je čovjek kamenog srca.“ (Tirmizi) Pa da li je onda čudno što nema bratske ljubavi među muslimanima, što smo zapostavili prava i obaveze jednih prema drugima? Sjedi se na sijelima satima, pa čak i u mesdžidima, razgovarajući o tome šta ko radi i šta bi trebao da radi, a isti traće vrijeme i još zarađuju grijehe spominjući muslimane bez šerijatski opravdanog razloga! To vrijeme se moglo provesti u zikru, učenju Kur’ana i u čitanju islamskih knjiga, ali ne! Mnogima je preče da se izjasne u pogledu drugih, jer to od njih ne iziskuje neki poseban napor. S druge strane učenje akide, fikha, arapskih slova, tedžvida; sve to iziskuje napor i trud.

Stoga je lakše da se pozabavimo drugima i s onim šta oni trebaju raditi, jer time mi ne preuzimamo nikakvu obavezu naspram sebe samih. Zar je onda čudno da su nam srca okamenila i postala tvrda i surova kada mnogo govorimo a malo od toga spada u domen spominjanja Allaha? Zar je čudno kada nema bratske ljubavi među nama ili samo što se nije potpuno utrnula? 

Šejtan radi na zavađanju ljudi 

Jedan od načina putem kojih šejtan djeluje na dobre ljude jeste da ih međusobno zavađa i nabacuje ružne misli jednim o drugima. Allahov Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, je rekao: "Zaista je Iblis izgubio nadu da će ga slijediti oni koji namaz obavljaju, ali zato nastoji da ih međusobno zavadi." (Tirmizi)Nastojat će da ih međusobno posvađa, tako što će ubaciti među njih razdor i mržnju, da bi uznemiravali jedan drugog. U drugoj predaji stoji:"Zaista je Iblis izgubio nadu, da će ga oni koji namaz obavljaju na Arapskom poluostrvu slijediti, ali zato nastoji da ih međusobno zavadi..." (Muslim)Činjenica je da ružne misli obično dolaze od šejtana. Na to nam ukazuje hadis koji prenosi Safija, ummul-mu'minine (majka pravovjernih), radijallahu ´anha, u kome kaže: "Jednom sam noću došla Allahovom poslaniku, sallallahu ‘alejhi ve sellem, dok je bio u itikafu. Nakon što sam završila razgovor s njime, htjela sam se vratiti kući. Allahov poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, je krenuo za mnom da me isprati. U tom trenutku su naišla dvojica Ensarija, pa kada su vidjeli Poslanika, sallallahu ‘alejhi ve sellem, požuriše. Allahov poslanik sallallahu ‘alejhi ve sellem, im je rekao: "Čekajte, to je moja supruga Safija bint Hujejj!" - "Subhanallah!, o Allahov poslaniče" - rekoše oni. Potom im Allahov Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, reče:"Zaista šejtan čovjekom kola poput krvi. Pobojao sam se da ne ubaci nešto u vaša srca."  Ili je rekao: "kakvo zlo". (Tirmizi, Imam Ahmed)Čovjek noću usamljen sa ženom. Ovaj slučaj ih je mogao navesti na sumnju i ružne misli, pa je Allahov poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, htio odstraniti od njih te ružne misli, te im je rekao: "Čekajte, to je moja supruga Safija."Iz prethodnog se razumije da ako bi našim ponašanjem naveli nekoga da o nama loše pomisli, dužni smo mu pojasniti ono što je vidio ili čuo, kako ga ne bi obuzele ružne misli. Jer šejtan pokušava da čovjeka navede na ružne misli i nastoji da sve što čovjek čuje ili vidi negativno razumije. Kakav je tek slučaj kada nam neko prenese neku vijest o drugom muslimanu, a nismo to čuli ni vidjeli, pa je tek tako olahko prihvatimo?!Ranije smo spomenuli da šejtan nastoji da Allahove robove međusobno zavadi. Na to nam ukazuje i hadis Allahovog Poslanika, sallallahu ´alejhi ve sellem, kojeg prenosi Sulejman b. Sard, radijallahu ´anhu, u kojem kaže: "Pred Allahovim poslanikom, sallallahu ‘alejhi ve sellem, posvađala su se dvojica ljudi, pa se jedan toliko rasrdio da je sav pocrvenio u licu. Allahov poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, je pogledao u njega i rekao: "Ja znam neke riječi, kada bi ih izgovorio, prošla bi ga srdžba. Kada bi rekao: "E‘uzubillahi mineššejtanirradžim." (Muttefekun ‘alejhi)Mnogi muslimani svojim ponašanjem uveliko pomažu šejtanu u njegovom nastojanju da zavadi one koji ga ne slijede. To mu je velika prilika da ubaci razdor među njih i da umanji njihova dobra djela, ta da ih zabavi djelima i riječima koje će im donijeti samo štetu. Stoga moramo povesti računa o tome kako se odnosimo prema svome bratu muslimanu, kako bi Allah, subhanehu ve te’ala, poboljšao naše stanje. A Allah, subhanehu ve te’ala, najbolje zna! 

Nastavit će se inšaAllah...