Da li je dozvoljeno da uzmem advokata i da tražim svoju kćerku preko suda

Esselamu alejkum! Već petnestak godina živim na Zapadu. Živio sam dug period sa ženom kršćankom i imam sa njom jednu kćerku. Pošto je ona primjetila da sam se ja promjenio i da sam svoj život uskladio sa islamom, počela mi je praviti probleme oko djeteta. Svakim danom veće i veće, te je prije više od pola godine zabranila mi da mogu da vidim svoju kćerku. Moje pitanje je da li je meni dozvoljeno da uzmem advokata i da tražim svoju kćerku preko suda, jer svako ubjeđivanje sa bivšom ženom završi bez uspjeha? Neka braća mi uporno tvrde da to ne smijem nikako učiniti i ako bi to učinio, kažu mi da izlazim iz islama i da postajem nevjernik. Ja mrzim i prezirem nevjerničke zakone i ne bih nikad izlazio na nevjernički sud, da imam mogućnost šerijatske presude. Meni je uzeto moje pravo na moje dijete koje mi je islam dao i cilj mi je samo vratiti ono na što imam pravo. Zamolio bih Vas da na ovo pitanje date što opširniji odgovor. Sigurno Vam je poznato da su ovakve stvari danas mnogo aktuelne među braćom i da se svako poziva na svoje dokaze. Allah Vas pomogao i dao Vam svako dobro!

Prije odgovora na postavljeno pitanje neophodno je obraditi pitanje traženja presude kod taguta, tj. kod svih onih koji ne sude po Šerijatu, jer je odgovor na postavljeno pitanje zasnovan na tom pitanju. Naime, nema razilaženja među islamskim učenjacima da presudu u međusobnim sporovima nije dozvoljeno tražiti osim od Allaha i Njegovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, tj. šerijatskog zakona, i da je traženje presude od taguta (svega mimo Allahova Šerijata) djelo širka, kufra i nifaka. Na to upućuju mnogi ajeti u kojima Uzvišeni negira iman onima koji traže presudu kod nekoga mimo Allaha i Njegovog Poslanika, sallallahu 'alejhi ve sellem. Kaže Uzvišeni: "I tako Mi Gospodara tvoga, oni neće biti vjernici dok za sudiju u sporovima međusobnim tebe ne prihvate i da onda zbog presude tvoje u dušama svojim nimalo tegobe ne osjete i dok se sasvim ne pokore". (Prijevod značenja En-Nisa, 65.) Također, u drugom ajetu kaže: "Zar ne vidiš one koji tvrde da vjeruju u ono što se objavljuje tebi i u ono što je objavljeno prije tebe pa ipak žele da im se pred tagutom sudi, a naređeno im je da ne vjeruju u njega. A šejtan želi da ih na veliku zabludu navede. Kad im se kaže: 'Prihvatite ono što Allah objavljuje, i Poslanika!' – vidiš licemjere kako se od tebe sasvim okreću". (Prijevod značenja En-Nisa, 60-61.) Najveća obaveza svakog muslimana je da traži presudu u svim sporovima u Allahovom Šerijatu koji u sebi sadrži svo dobro Dunjaluka i Ahireta, jer pravo presuđivanja ima samo Allah, zato nije dozvoljeno tražiti presudu osim od Njega. Kaže Uzvišeni: "Sud pripada jedino Allahu". (Prijevod značenja El-En'am, 57; Jusuf, 40. i 67.) I kaže: "I sudi im prema onome što Allah objavljuje i ne povodi se za prohtjevima njihovim, i čuvaj ih se da te ne odvrate od nečega što ti Allah objavljuje. A ako ne pristaju, ti onda znaj da Allah želi da ih zbog nekih grijeha njihovih kazni. A mnogi ljudi su, zaista, nevjernici. Zar oni traže da im se kao u pagansko doba sudi? A ko je od Allaha bolji sudija narodu koji čvrsto vjeruje?" (Prijevod značenja El-Maida, 49-50.) Gore spomenuto je opći propis traženja presude od taguta, tj. onih koji ne sude po Šerijatu. A u detaljnom pristupu ovoj temi, traženje presude od nešerijatskih sudova se dijeli na tri stanja: Prvo stanje: Da musliman ima izbor traženja presude određenog spora na šerijatskom sudu i na tagutskom sudu pa da prednost tagutskom sudu, ili nema izbora osim da ode na tagutski sud pa zatraži presudu od njega, a u oba slučaja smatra da je tagutski sud bolji i pravedniji od šerijatskog ili da su isti, ili da više odgovara ovom vremenu, ili da smatra dozvoljenim traženje presude od tagutskog suda mimo šerijatskog. Ovo je djelo velikog širka, kufra i nifaka sa kojim se izlazi iz vjere i čime njegov vlasnik postaje murted – otpadnik od islama. Dokaz da ovo djelo izvodi muslimana iz vjere su riječi Uzvišenog: "Zar ne vidiš one koji tvrde da vjeruju u ono što se objavljuje tebi i u ono što je objavljeno prije tebe pa ipak žele da im se pred tagutom sudi, a naređeno im je da ne vjeruju u njega". (tj. tagutski sud) (Prijevod značenja En-Nisa, 60.) Uzvišeni Allah negira iman onome ko učini dvije stvari: traži presudu od tagutskog suda i da vjeruje u njega, tj. da je bolji i pravedniji od šerijatskog ili isti kao on. A u našem slučaju on traži presudu od tagutskog suda i vjeruje u tagutski sud, smatra ga boljim i pravednijim od šerijatskog ili istim kao šerijatski zbog čega mu Uzvišeni Allah negira iman. Na primjer, brat i sestra nasljeđuju oca, a po Šerijatu bratu pripada duplo koliko sestri, pa sestra zatraži presudu na tagutskom sudu kako bi dobila koliko i njen brat smatrajući da je tagutski sud bolji i pravedniji od šerijatskog. Ovim djelom ona postaje otpadnik od Islama. Drugo stanje: Isti slučaj kao u prethodnom, da musliman ima izbor traženja presude određenog spora na šerijatskom sudu i na tagutskom sudu pa da prednost tagutskom sudu, ili nema izbora osim da ode na tagutski sud pa zatraži presudu od njega u onome na što šerijatski nema pravo, s tim da ta osoba ne smatra da je tagutski sud bolji i pravedniji od šerijatskog niti da su isti, niti da više ogovara ovom vremenu, niti smatra dozvoljenim traženje presude od tagutskog suda mimo šerijatskog, nego je ubjeđena da su to izmišljeni ljudski zakoni. Ali, to djelo je učinila slijedeći strasti, ili iz pohlepe za imetkom, ili iz zlobe i zavisti prema osobi sa kojom je u sporu i slično. Ovo djelo je mali širk, kufr i nifak, a samo to djelo ga ne izvodi iz vjere niti njegov vlasnik postaje murted, s tim da to djelo predstavlja jedan od najvećih grijeha zbog kojeg treba učiniti tevbu. A ako ta osoba ustrajava na traženju presuda od tagutskog suda bojazan je da to upućuje na veliki nifak u njegovom srcu i da će ga postepeno izvesti iz vjere. Dokaz da ovo djelo ne izvodi svoga počinioca iz vjere su takođe riječi Uzvišenog: "Zar ne vidiš one koji tvrde da vjeruju u ono što se objavljuje tebi i u ono što je objavljeno prije tebe pa ipak žele da im se pred tagutom sudi, a naređeno im je da ne vjeruju u njega". (tj. tagutski sud) (Prijevod značenja En-Nisa, 60.) Uzvišeni Allah negira iman onome ko učini dvije stvari: traži presudu od tagutskog suda i da vjeruje u njega, tj. da je bolji i pravedniji od šerijatskog ili isti kao on. A u našem slučaju on ne vjeruje u tagutski sud i smatra ga izmišljenom ljudskom tvorevinom, ne smatra da je bolji i pravedniji od šerijatskog niti istim kao šerijatski zbog toga se na njega ne odnosi negiranje imana u osnovi. Ali zbog traženja presude od tagutskog suda učinio je veliki grijeh. Navešću isti primjer, brat i sestra nasljeđuju oca, a po Šerijatu bratu pripada duplo koliko sestri, pa sestra zatraži presudu na tagutskom sudu tražeći da dobije koliko i njen brat, ali ne smatra da je presuda od tagutskog suda bolja i pravednija od šerijatskog, ubijeđena je da je to izmišljeni ljudski zakon i zna da je griješna zbog tog djela, ali su je strast, zavist ili pohlepa naveli da počini to djelo. Tako samim ovim djelom ona ne postaje otpadnik od islama i ako je veliki griješnik. Treće stanje: Osoba ne može ostvariti svoje pravo ili otkloniti zulum koji joj je učinjen preko šerijatskog suda zato što isti ne postoji ili postoji ali nema uticaja jer nije priznat od vlasti, a to isto može postići preko tagutskog suda, kao što je slučaj u Evropi, Americi ili arapskim zemljama koje ne sude po Šerijatu. U ovom slučaju dozvoljeno je, nakon što se zatraži i sazna šerijatski stav po tom pitanju, tražiti presudu od tagutskog suda kao nužnim sredstvom za ostvarenje prava ili jedinim načinom da se otkloni zulum. Dozvola traženja presude od tagutskog suda u ovom slučaju je uslovljena ispunjenjem sljedećih šartova:

1. da se zatraži i sazna šerijatski stav po tom pitanju, tj. da tačno zna koliko ima pravo ili koliki mu je zulum učinjen;
2. da ne može ostvariti svoje pravo ili otkloniti naneseni zulum osim preko tagutskog suda;
3. da ne uzme nešto na što šerijatski nema pravo, poput toga da mu tagutski sud dodijeli više imetka nego što mu pripada, ili odredi zulumćaru kaznu koja je veća od one koju zaslužuje šerijatski. U tom slučaju nije mu dozvoljeno uzeti taj višak imetka niti da prizna tu kaznu.

Ovo djelo u suštini i ne potpada pod ono što se zove traženje presude od tagutskog suda i ako se formalno to čini. Jer ova osoba je zatražila šerijatsku presudu i radi po njoj, tj. traži ono na što šerijatski ima pravo, s tim da nema drugog načina da to ostvari u praksi osim preko tagutskog suda. Da je ovo dozvoljeno na to upućuju Kur'an, Sunnet i zdrav razum. Kaže Uzvišeni navodeći riječi Jusufa, alejhisselam, upućene njegovom drugu u zatvoru: "A onome od njih dvojice za koga je znao da će spašen biti reče: ‘Spomeni me gospodaru svome!’" (Prijevod značenja Jusuf, 42.) Kaže Taberi u svom tefsiru tumačeći riječi Jusufa, alejhisselam: "Spomeni me gospodaru svome i obavijesti ga o zulumu koji mi je učinjen, da sam zatvoren nepravedno". U ajetu je dokaz da je dozvoljeno muslimanu da traži od vladara kjafira koji ne sudi po Šerijatu da otkloni zulum koji mu je učinjen ako se nada da je pravedan u presudi, jer Aziz, tadašnji vladar Egipta, nije bio musliman niti je sudio po Šerijatu. A vjera poslanika je jedna, svi su zabranjivali traženje presude od nekog drugog mimo Allaha, čak Jusuf, alejhisselam, u ajetima prije spomenutog poziva svoje drugove u čisti tevhid, a od tevhida je da sud pripada samo Allahu. Prema tome, da nije dozvoljeno tražiti presudu od taguta u otklanjanju zuluma ne bi to uradio Jusuf, alejhisselam, jer je ovo stvar tevhida i akide koji su isti kod svih poslanika. Također, došlo je u Sunnetu Allahovog Poslanika, sallallahu 'alejhi ve sellem, ono što upućuje na dozvolu: priča o hidžri ashaba u Abesiniju kada im između ostalog kaže Poslanik, sallallahu 'alejhi ve sellem: "U Abesiniji je vladar kod kojeg se nikome zulum ne čini, idite u njegovu zemlju ...". (Hadis bilježi Bejheki u djelu Sunenul-kubra 9-9., a 'Iraki ga je ocijenio dobrim u Tahridžu ehadisil-ihja', 5-83. a Albani vjerodostojnim u Silsiletussahiha, br. 3190.) Razumije se iz hadisa da je Nedžaši, vladar Abesinije, koji tada još nije primio Islam, pravedan kada neko traži da mu presudi, a nije sudio po Šerijatu. Dozvolio im je Allahov Poslanik, sallallahu 'alejhi ve sellem, da učinjenu nepravdu otklanjaju tražeći presudu od vladara Nedžašija. A da nije bilo tako njihova hidžra u Abessiniju ne bi imala smisla, jer su pobjegli od zuluma mekkanskih mušrika. Ovo je dokaz da je dozvoljeno tražiti presudu od tagutskog suda kako bi se otklonio zulum koji je učinjen ako se to ne može postići putem šerijatskog suda. Zdrav razum, također, upućuje na dozvolu, tako što bi potpuna zabrana traženja presude od tagutskog suda uz ispunjenje spomenutih šartova učinila krv, čast i imetak muslimana potpuno dozvljenim, a ovo je ono sa čime Allahov Šerijat nije došao. A ako bi neko dokazivao zabranu u ovom trećem stanju sa općim značenjem ajeta: "Zar ne vidiš one koji tvrde da vjeruju u ono što se objavljuje tebi i u ono što je objavljeno prije tebe pa ipak žele da im se pred tagutom sudi, a naređeno im je da ne vjeruju u njega" (Prijevod značenja En-Nisa, 60.), odgovor bi bio: da se ajet ne odnosi na ovo stanje. Jer osoba u ovom slučaju je tražila presudu po Šerijatu i radi po njoj, a ne traži od tagutskog suda ništa više osim onog što joj svakako Šerijatom pripada, tako da je tagutski sud samo sredstvo ostvarenja šerijatskog propisa. Također, ova osoba ne vjeruje u tagutski sud i negira ga. Ovakvo tumačenje traženja presude od tagutskog suda, gdje je različit propis shodno stanju osobe, čuo sam lično od mnogih šejhova, od kojih su između ostalih: Abdurrahman el-Berrak i Mensur es-Simari. A sada da se vratim na postavljeno pitanje. Na osnovu gore kazanog, dozvoljeno ti je da ostvariš svoje pravo preko tagutskog suda i u tome nemaš nikakvog grijeha. S tim da trebaš znati koliko je tvoje pravo u ovom slučaju. Odgoj i starateljstvo nad tvojom kćerkom koja se smatra muslimankom nije dozvoljeno da se da u ruke majke kjafirkinje, po ispravnom mišljenju učenjaka, jer je kufr zapreka za odgoj i starateljstvo nad muslimanom. Prema tome, ti imaš pravo ne samo da tražiš da viđaš svoju kćerku, nego da tražiš da bude kod tebe, s tim da ne zabranjuješ da je majka viđa. Ve billahi tevfik.