Da li je dozvoljen pirsing

Es-Selamu alejkum! Da li ima smetnje da žena muslimanka stavi pirsing na nos ili druge dijelove tijela?

Pošto je u šerijatu propis o nečemu dio ispravnog poimanja istog, prije odgovora na pitanje potrebno je ukratko pojasniti šta je to pirsing i njegov kratki historijat. Naime, riječ pirsing potječe od engleske riječi ''pierce'', što znači probosti, probušiti. Pirsing je uljepšavanje tijela ugradnjom nakita na neobičnim mjestima, a to su najčešće uho, nos, obrva, jezik, usna, pupak, bradavica na grudima i spolni organ. Metalni predmeti u vidu šipki, prstena i drugih sličnih oblika ubacuju se u izbušenu kožu. Tradicija pirsinga (body piercinga) seže daleko u ljudsku povijest. Ljudi se na različite načine ukrašavaju stoljećima. Razne vrste pirsinga imaju svoje značenje kroz ljudsku povijest. U primitivnim zajednicama gdje novac, luksuzni automobili i ostali oblici modernog standarda nisu postojali, mladi pripadnici oba spola, da bi privukli drugi spol, bušili su razne dijelove tijela, mazali se blatom u vidu šara, tetovirali i slično. Kod nekih plemena postupak bušenja kože i ukrašavanja imao je vjerski smisao, odnosno smatrali su da ih štiti od zlih duhova i slično. Pirsing hrskavice uha nastao je u Africi, Indoneziji i Indiji kao simbol ljepote i bogatstva. Pirsing obrve i nosa kod starih Egipćana bio je znak vladarske krvi. Pirsing usne potječe iz Australije, Nove Gvineje i Afrike, a tim se ritualom slavio prijelaz iz maloljetnosti u doba zrelosti. Indijanci iz plemena Maja imali su ritual bušenja jezika kada su htjeli razgovarati sa svojim precima. U 14. stoljeću žene u Bavarskoj bušile su bradavice na grudima i stavljale zlatne kružiće sa dijamantom, što se smatralo očaravajućim. U doba Rimskog carstva muškarci su bušili bradavice kao dokaz hrabrosti. Pirsing u zapadnoj kulturi pojavio se kao moda, prije svega kod mladih, krajem 20. stoljeća. Taj trend bušenja tijela jedno vrijeme je bio statičan i ne baš tako popularan, međutim zadnjih godina ponovo je zaživio i sve više mladih ima neki od tih ukrasa na tijelu. Tehnologije današnjice dozvolile su da pirsing zarasta veoma brzo i već poslije nekoliko dana počinje da privlači pažnju. Za mlade pirsing predstavlja sredstvo pomoću kojeg žele da izraze pripadnost određenoj grupi, kao i način potvrde sopstvenog identiteta, odnosno trenutka kada postaju samostalni izlaskom iz porodične zavisnosti. Bušenjem jednog ili drugog mjesta na tijelu, mladi žele ukrasiti svoje tijelo, izdvojiti se od drugih, skrenuti pažnju na sebe.

A što se tiče stava islama o pirsingu, može se reći sljedeće:

Prvo: muškarcu nije dozvoljen pirsing ni na jedan dio tijela jer je ukrašavanje nakitom osobenost i specifičnost ženskog spola, a šerijat zabranjuje da muškarci oponašaju žene, i obrnuto, u stvarima koje su specifične samo za jedan spol. Prenosi se u vjerodostojnom hadisu od Ibn Abbasa, radijallahu anhuma, da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, ''prokleo žene koje oponašaju muškarce i muškarce koji oponašaju žene“  (hadis bilježe Buharija, 5885, Ebu Davud, 4097, Tirmizi, 2784, Ibn Madže, 1904, Ahmed, 1/339, i ostali).

Drugo: u vezi sa bušenjem ušiju žena radi stavljanja nakita, islamski učenjaci imaju podijeljeno mišljenje. Džumhur učenjaka iz reda hanefija, malikija, šafija i hanbelija, kao i većina imama selefa i potonjih učenjaka, zastupaju mišljenje da je dozvoljeno bušenje uha žene radi stavljanja nakita. Grupa učenjaka koja to zabranjuje argumentira svoj stav time što bušenje uha predstavlja nanošenje bola, svejedno bilo djevojčici ili odrasloj ženi, a ukrašavanje nije od nužnih niti veoma potrebnih stvari u životu, nego spada u luksuz i komfornost života te nije dozvoljeno zbog toga nanositi bol tijelu. Ispravno je mišljenje koje zastupa džumhur. Bušenjem ušiju radi stavljanja nakita, žena se ukrašava i u tome je velika korist za nju i njenog muža. Također, to se radilo u vrijeme Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, sve do dana današnjeg bez ikakvog prijekora, a dokaz za to je hadis muttefekun alejhi (Buharija, 5189, i Muslim, 6458) od Aiše, radijallahu anha, o ženi Ummu Zer'i, u kojem je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, spomenuo da je Ummu Zer'i rekla da joj je (njen muž) okitio uši nakitom, a to se radilo minđušama stavljenim u uši. Također, hadis muttefekun alejhi (Buharija, 964, i Muslim, 2085) od Bilala, radijallahu anhu, u kojem se navodi da su žene skidale nakit sa ušiju i vrata i davale ga kao sadaku. Kaže Ibnul-Kajjim u knjizi ''Tuhfetul-atfal'' (2/12): ''Dovoljan je dokaz koji upućuje na dozvolu (bušenja ušiju žena radi stavljanja nakita) to što su Allah i Njegov Poslanik znali da to ljudi rade, a oni su to šutnjom odobrili, a da je u tome bilo ikakve smetnje, došla bi zabrana u Kur'anu i sunnetu.“ 

Treće: islamski učenjaci imaju podijeljeno mišljenje u vezi sa stavljanjem pirsinga na nos, usne i obrve, između dozvole, pokuđenosti i zabrane, a u vezi sa stavljanjem pirsinga na jezik, pupak, spolni organ i bradavice na grudima, nisam našao da je neko od učenjaka o tome govorio. 

●  Prvo mišljenje je dozvola stavljanja pirsinga na spomenute dijelove tijela, i ovo mišljenje zastupa hanefijski učenjak Ibn Abidin (Redul-muhtar), a od savremenih učenjaka Abdullah Suhajm i Abdullah Džibrin. Učenjak Abdullah Fekih također to smatra dozvoljenim uz određene šarte. Kada je upitan o tome, odgovorio je da je dozvoljeno ako je to običaj žena muslimanki da se tako ukrašavaju analogno dozvoli bušenja ušiju radi stavljanja ukrasa, jer im je zajedničko postojanje potrebe za ukrašavanjem, s tim da je on uvjetovao da to ne uzrokuje loše posljedice na tijelu žene, kao i da to ne bude oponašanje vjerskih obreda Indijaca. Kada je šejh Usejmin upitan o bušenju nosa, rekao je da to predstavlja vid masakra i unakažavanja izgleda, i kaže da vjerovatno neki drugi učenjaci ne vide ovu stvar ovakvom, i onda dodaje da žena koja živi u zemlji u kojoj se bušenje nosa radi vješanja ukrasa smatra ljepotom, ukrasom i uljepšavanjem, da onda nema smetnje da se to radi. 

●  Drugo mišljenje je stav šejha Abdurrahmana Berraka koji izražava dozu opreza i pokuđenosti prema stavljanju pirsinga na spomenute dijelove tijela. Kada je upitan o bušenju nosa i obrva radi ukrašavanja, odgovorio je da je preče da se to ne radi jer se ne vidi u tome jasna korist, uz prisustvo nanošenja bola i unakažavanja izgleda, i još kaže da je bušenje obrva gore od bušenja nosa. Zatim zaključuje da je bušenje uha radi stavljanja minđuša bila praksa žena u vrijeme Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i da je preče da se ostane na tome. 

●  Treće mišljenje je zabrana bušenja nosa radi stavljanja ukrasne halke, kuglice i sličnog, što je stav učenjaka šafijskog mezheba, poput Dimjatija u knjizi ''I'anetut-talibin“, Ibn Hadžera Hejsemija u knjizi ''Tuhfetul-muhtadž'' i Ensarija u knjizi ''Hašijetul-džemel“. Oni smatraju da to ne predstavlja ukrašavanje niti izraz ljepote kod većine ljudi osim kod male skupine u kojoj nije ibret, za razliku od bušenja uha radi stavljanja nakita koje predstavlja izraz ljepote kod svih ljudi. 

Nakon izložene analize ovog pitanja, vrlo je bitno konstatovati činjenicu da je stavljanje pirsinga na nos, usnu, obrvu, jezik, pupak, spolni organ i bradavice na grudima moda i trend kod mladih na Zapadu koji je postao popularan krajem 20. stoljeća. Također, za mlade pirsing predstavlja sredstvo pomoću kojeg žele da izraze pripadnost određenoj grupi, te način potvrde sopstvenog identiteta,  izdvajanja od drugih i skretanja pažnje na sebe.  A specifična grupa koja se izdvojila sa ovim trendom i skreće time pažnju na sebe mahom su narkomani, uličari, huligani i propaliteti raznih vrsta. A ako se među njima i nađe normalan dio omladine, to su mladi predstavnici zapadne kafirske civilizacije. Prema tome, nema sumnje da je stavljanje pirsinga na dijelove tijela, osim ušiju, osobenost i specifičnost zapadne kafirske omladine. S druge strane, zabranjeno je muslimanima oponašanje kafira u stvarima koje su specifične samo za kafire, a dokaz za to je hadis u kojem Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kaže: ''Ko oponaša neke ljude (neki narod), on je od njih“ (bilježe ga Ebu Davud, 4033, Ahmed, 5115, Taberani, 8327, vjerodostojnim su ga ocijenili Ibn Hibban, Iraki, Alabani i Sulejman 'Alevan, a dobrim su ga ocijenili Ibn Hadžer i Ibn Tejmijje). Također, stavljanje pirsinga na ovako neobičnim mjestima tijela predstavlja vid unakažavanja, izobličavanja i skrnavljenja ljudskog tijela, iako će oni koji to rade ustvrditi da je to način izražavanja ljepote, kao što homoseksualci smatraju svoju izopačenost prirodnim stanjem. Argument kojim šafijski učenjaci potkrepljuju zabranu ovog djela, tj. da stavljanje pirsinga na spomenute dijelove tijela ne predstavlja ukrašavanje niti izraz ljepote kod većine ljudi osim kod male skupine u kojoj nije ibret, ovaj argument je jako precizan, jer omladina koja to radi želi se time istaći, izdvojiti od ostalih ljudi i na sebe skrenuti pažnju. Između ostalog, stavljanje pirsinga na pupak, spolni organ i bradavice  veoma je opasno jer su to jako osjetljiva mjesta. Na kraju se može konstatovati da je stav šafijskih učenjaka, a čemu naginju Usejmin i Abdurrahman Berrak – a to je zabrana stavljanja pirsinga na nos, usnu, obrvu, jezik, pupak, spolni organ i bradavice (izuzimaju se uši) – radžih (odabrano) mišljenje, i to zbog zabrane oponašanja kafira u stvarima koje su osobene samo njima, a Allah zna najbolje. Ve billahi tevfik!