Zabranjena hrana
Abdullah, Zejd, Imran, Ali, Omer i Zijad zajedno sa svojim vršnjacima i vjeroučiteljem otišli su u prirodu na ljetno kampovanje.
Po samom dolasku u kamp, vjeroučitelj se obratio svojim učenicima: „Ovo je prvi dan na našem ljetnjem kampovanju. Prošetat ćemo izvan kampa kako bismo upoznali vaše sposobnosti.“ „Ali još uvijek nismo doručkovali, a primaklo se vrijeme ikindije-namaza?!“-začuđeno je reagovao Abdullah. Učitelj je rekao: „Da! I ja sam mnogo gladan. Namjerno sam odgodio vaš obrok do ovog vremena kako biste ogladnili i potrudili se što god možete više u lovu.“ „U LOVU???“ –svi su začuđeno povikali. Učitelj ih je smirivao govoreći: „Da, da, dragi moji! Vaša hrana će biti ono što ulovite! Podijelit ćemo se u dvije grupe: jedna grupa će ići u lov, dok će druga grupa pripremiti sve što nam je potrebno za pripremanje naše hrane. Krenimo da mnogo ne okasnimo!“
Traganje za ulovom je potrajalo. Dječaci su počeli komentarisati. Imran je rekao: „Mnogo vremena je prošlo kako smo izašli u lov a još nikakvu životinju pogodnu za ulov nismo vidjeli. Kamo sreće da sam poslušao majku i ponio nešto od hrane sa sobom!“ Učitelj je čuo žamor mališana pa im je tiho dobacio: „Ustegnite se govora kako ne biste upozorili životinje na naše prisustvo. Ako nas čuju zasigurno će pobjeći. Imrane, pogledaj! Ovo je divlji zec!“ Ali, Abdullah htjede prvi da pokaže svoje sposobnosti pa je reče Imranu: „Pusti ga meni da ga ja uhvatim!“
Divlji zec je ubrzo primjetio Abdullaha i dao se u bijeg, a divlji zec ko divlji zec, brz a uz to poznaje i svaki žbun, svako stablo,i brzo umače. Mališani nastaviše potragu za svojim obrokom. Ali je prednjačio među njima, tako da je ubrzo povikao: „Pogledajte ovo! Hrana nam je došla bez ikakve tegobe i zamaranja!“-pronašao je srnu kako leži. Međutim, ona nije davala znake života, tako da je vjeroučitelj -nakon što ju je kratko pregledao- dobacio mališanima: „Nažalost! Ovo ne možemo jesti!“ „Zašto?!“ –mališani su povikali u glas, a vjeroučitelj im je tiho i kratko odgovori: „Umrla je prije klanja i zbog toga zabranjeno nam ju je jesti! Pođimo dalje i potražimo sebi drugu hranu. U ovoj oblasti obitava brdski jarac.“ Krenuli su dalje ne bi li ugledali brdskog jarca, divokozu, odnosno svoj obrok. I, doista, ubrzo su ga i ugledali. Čak šta više, ugledali su dvojicu. Ali je povikao: „Pogledajte! Pogledajte gore na ovom brežuljku! Bore se!“ Ali je gledao borbu između dvojice jaraca, uživio se u nju kao da i on sam učestvuje u njoj. Ubrzo je jedan brdski jarac, snažniji, savladao onog slabijeg. Ubo ga je svojim rogovima a zatim ga otisnuo niz liticu.
Ali povika: „Oborio nam ga je i poštedio nas penjanja. Hajde da pogledamo izbliza je li umro! Uzmimo ga sa sobom do kampa kako bismo ga skuhali i pojeli!“ Učitelj je požurio, pregledao životinju a zatim rekao mališanima: „Nažalost! Ne možemo to učiniti! I ovo nam je, također, strogo zabranjeno jesti!“ „Zašto???“ –mališani su povikali. „Zabranjeno nam je iz dva razloga: prvo, drugi jarac ga je probo rogom, pa, ako je uginuo zbog toga onda je to 'netiha-rogom ubodena životinja', koju nam je Uzvišeni Allah zabranio jesti; a drugo, on se strmoglavio sa brežuljka, pa, ako je uginuo od toga, onda je to 'mutereddija-ono što je uginulo od strmoglavljivanja', što nam je, također, naš Gospodar zabranio. Zejid je stidljivo upitao vjeroučitelja: „Mogu li da vas ostavim jedan sahat? Pridružit ću vam se ponovo?“ „Gdje želiš da ideš?“ –vjeroučitelj ga upita, a Zejid stidljivo reče: „Kada smo dolazili do ovog mjesta, na putu sam vidio jedan restoran. Želio bih samo malo da ...“ „Danas nećeš jesti osim ono što uloviš svojom rukom. A sada krenimo.
Ne gubite nadu.“ –dobaci vjeroučitelj i nastavi sa potragom hrane. Ubrzo je učitelj primjetio malo lane, pa je šapnup Omeru i Zijadu: „Hajde Omere, ti izvadi kanap koji je kod tebe a ti Zijade nam pokaži svoju sposobnost u lovu! Ne davi ga kanapom sve dok ga mi ne sustignemo.“ Zijad je spretno sačinio laso od kanapa, zatim ga zavitlao i, doista, nabacio omču na glavu malog laneta. Međutim, što se lane više opiralo to je Zijad više zatezao kanap. Na kraju je svladao lane. Ali, gledajući već kako se sprema hrana, veselo je uzviknuo: „Odlično. Na kraju je savladan.“ Ali, vjeroučitelj opet kaže: „Ne! Nažalost, Ali. Ovo, također, ne možemo jesti.Uginuo je usljed davljenja a to je 'munhanika'.Šteta! Propustili smo vrijednu priliku! Ako Allah da, On će nas opskrbiti boljim. Krenimo i tražimo dozvoljeni nam ulov.“ –doda učitelj i nastavi sa traganjem. Imran, izgubivši nadu da će pronaći i uloviti neku životinju, reče: „Kamo sreće da smo sa sobom ponijeli lovačku pušku! Naš lov bi tada bio lakši. Ne bismo imali sve ove tegobe.“ Čuvši te riječi, učitelj se okrenu prema Halidu i pouči ga: „Ne, Halide! Ponekad rješenje nije u tome. Ukoliko bi lovio puškom, tvoj ulov bi bio 'mevkuza', a 'mevkuza' je ono što je ubijeno, što je, također, zabranjeno jesti. To je sve ono što ugine u lovu usljed udarca nečim poput kamena ili metka.Takav je propis ukoliko se ne zakolje prije same smrti, prije nego što ugine. Ako se stigne zaklati prije nego što ugine, tada biva dozvoljeno za jesti.“ –pojašnjavao je učitelj Imranu, kad ga prekide u govoru Abdullah: „Tamo je gazela! Mislim da spava.“
Učitelj reče Zijadu: „Hajde Zijade. Ovoga puta, ti nam pokaži svoje sposobnosti!“ Zijad se približavao gazeli. Šuljao se! Što je mogao bio je tiši. Ali, gazela je nepomično, sve vrijeme, ležala. Zejid joj se sasvim približi i dozva ostale: „Već su je životinje jele. Braćo, zvijeri su osjetile našu glad pa su i nama ostavili nešto.“ Ali, učitelj reče: „Hm! Naprotiv, zvijeri su upropastile našu priliku, jer, uistinu, Allah, subhanehu ve te'ala, je zabranio da se jede ono što su zvijeri načele. Plemeniti ajet u suri El-Maida obuhvatio je sve ono što je Svevišnji Allah zabranio vjernicima da jedu. Hajde Omere, prouči nam taj ajet.“ Omer je proučio ajet –kako stoji u prijevodu značenja: „Zabranjuje vam se strv, i krv, i svinjsko meso, i ono
što je zaklano u nečije drugo, a ne u Allahovo ime, i što je udavljeno i ubijeno; i što je strmoglavljeno- i rogom ubodeno, ili od zvijeri načeto – osim ako ste ga preklali – i što je na žrtvenicima žrtvovano, i zabranjuje vam se gatanje strelicama. To je porok! – Danas su nevjernici izgubili svaku nadu da ćete vi otpasti od svoje vjere, zato se ne bojte njih- već se bojte Mene. Sada sam vam vjeru vašu usavršio i blagodat Svoju prema vama upotpunio i zadovoljan sam da vam islam bude vjera. – A onome ko bude primoran- kad hara glad, bez namjere da učini grijeh, Allah će oprostiti i samilostan biti.“ (Prijevod značenja El-Maida, 3.)
Mališani su u jedan glas, svi upitali: „Ali, zašto nam je Allah zabranio svu ovu hranu?!“ Vjeroučitelj im objasni: „Znajte, braćo, Uzvišeni Allah ništa nije zabranio a da u tome nije korist za Njegove robove i ništa nije zabranio osim da bi ih sačuvao štete prisutne u zabranjenoj hrani. Ponekada, Njegovi robovi spoznaju mudrost dotične zabrane a ponekada ne. Dovoljno nam je da znamo da Allah ne zabranjuje osim ono što je ružno. Međutim, neki alimi su spoznali pogubnost strvine, tj. onoga što ugine bez prethodnog šerijatskog klanja. Strv je zabranjena zbog toga što se krv skuplja u njenoj unutrašnjosti, a krv je štetna. Iz strvine se izdvajaju samo skakavci i ribe koje uginu. Zabranjena krv spomenuta u ajetu jeste krv koja se pusti, dok ona krv koje ostane –uglavnom malo- u životinji nakon njenog šerijatskog klanja, dozvoljena je. Zatim, Allah spominje svinjsko meso, jer, jedna skupina sljedbenika Knjige smatra da ga je Allah dozvolio. Tako, ajet pojašnjava da je i svinjsko meso zabranjeno.“ Abdullah upita: „A šta je značenje riječi: 'i ono što je zaklano u nečije drugo a ne u Allahovo ime?'“ „Ono što je zaklano u nečije drugo a ne u Allahovo ime jeste ono što je zaklano radi nekoga drugog a ne radi Allaha, kao i ono pri čijem je klanju spomenuto nečije drugo ime pored Allahovog, poput imena kipova, dobrih ljudi, zvijezda i sličnog. Tako, spominjanje Allahovog imena pri klanju životinje, njeno meso čini dozvoljenim, dok, spominjanje nečijeg drugog imena pored Njegovog, njeno meso čini zabranjenim.“ –odgovori učitelj. Omer upita: „A šta su to zvijeri?“ „Pod zvijerima se misli na: vuka, leoparda, lava i sličnog ili ptica grabljivica. Svaku životinju koju zvijeri načnu i usljed toga ona ugine, njeno meso biva zabranjeno, kao što je slučaj s mesom ove gazele.“ –odgovori učitelj.
Zijad upita: „A šta znače riječi: '... osim ako ste ga preklali'.“ „Ove riječi imaju značenje ako stignete da neku od ovih zabranjenih vrsta dok su još u životu zakoljete na šerijatski način, tada vam one bivaju dozvoljene.“ –odgovori učitelj. Ali upita: „A šta znače riječi: '... i što je na žrtvenicima žrtvovano'?“ „Žrtvenik je kip ili kamen. Pagani su prinosili i klali svoje žrtve kod njih. Višebošci bi klali svoje životinje kod takvog kamenja a zatim bi ga prskali krvlju zaklane životinje. Takvo meso je strogo zabranjeno zbog njegovog prinošenja kamenju, pa, makar se pri njegovom klanju spomenulo i Allahovo ime, jer je u tome širk-pridruživanje druga Allahu. Zatim, Svevišnji Allah je zabranio gatanje strelicama. Riječ 'ezlam' množina je od riječi 'zelem' a označava strelicu. Ovih strelica je bilo tri. Pagani bi ih koristili u svoje vrijeme. Na jednoj od njih je pisalo: 'Uradi'. Na drugoj je pisalo: 'Ne radi'. A na trećoj ne bi pisalo ništa. Kada bi čovjek htio da krene na put ili ako bi se nalazio pred važnom odlukom, izvadio bi jednu od te tri strelice. Ako bi na njoj pisalo: 'Uradi', nastavio bi i sproveo svoju namjeru. Ako bi izvadio strelicu na kojoj je pisalo: 'Ne radi', odustao bi od svoje namjere. Ukoliko bi, pak, izvadio strelicu na kojoj nije pisalo ništa, ponovio bi postupak sve dok ne bi izvadio strelicu na kojoj nešto piše i tada bi postupio po napisanom.
Svevišnji Allah je nama sve to zabranio i zamijenio nam spomenuti postupak namazom poznatim kao istihara-namaz koji klanjamo kada god se nalazimo pred odlukama. Zatim, Allah nas podsjeća na blagodat upotpunjenja naše vjere putem koje nam je Allah dozvolio lijepa jela a zabranio loša. Ali, ako čovjek ne bude imao drugog izbora: ili da umre od gladi ili da pojede nešto od ovih zabranjenih jela, šta će tada da radi? Svevišnji Allah kaže –kako stoji u prijevodu značenja: 'A onome ko bude primoran- kad hara glad, bez namjere da učini grijeh, Allah će oprostiti i samilostan biti.' Primoran je svaki onaj koga nužda primora da jede neki od spomenutih harama. Značenje riječi 'kad hara glad' jeste velika glad. A značenje riječi 'bez namjere da učini grijeh' jeste da to ne uradi iz grijeha, želje za grijehom. Allah je ovim ajetom dozvolio da čovjek u velikoj nuždi pojede nešto od zabranjenih jela, ali samo onoliko koliko će zadovoljiti svoju potrebu i očuvati svoj život, bez popuštanja u svojoj vjeri.“ –učitelj završi svoje kazivanje a svi mališani, oduševljeni ljepotom svoje vjere, uzviknuše: „Allahu neka je hvala kada je cijelu našu vjeru islam učinio lahkom.“ Na kraju učitelj reče: „Omere, nastupilo je ikindijsko vrijeme. Hajde da klanjamo, a nakon namaza nastavit ćemo naš izlet. Zejide prouči nam ezan.“ „Slušam i pokoravam se učitelju!“ –reče Zejid a zatim poče učiti ezan: „Allahu Ekber! Allahu Ekber! Allahu Ekber! Allahu Ekber! ...“