Krvava rana ummeta - Palestina

I u ovom zadnjem masakru, koji je trajao od 27.12.2008. do 18.01.2009., pokazali su svoj način na koji žele da ostvare svoje ciljeve. U svom izvještaju od 18.01.2009, ministarstvo Zdravlja u Gazi izjavilo je da je u totalu ubijeno oko 1300 osoba (a kasnije je ova brojka otišla na 1500 nakon pretrage ispod srušenih objekata, koja je još uvijek u toku), 32% od njih su djeca, 8% su žene, a i većina ostalih su civili. Oko 5300 osoba je ranjeno, 35% od njih su djeca i 15% su žene, a većina ostalih su također civili, 16 medicinskih radnika je među ubijenim, 22 od njih je ranjeno, 15 ambulanti je uništeno, 16 medicinskih objekata je pogođeno raznim projektilima.

Lista zločîna koja su počinjena od strane židova je duga i crna. Sa zadnjim napadom na Gazu oni su nastavili svoj vjersko-politički program ostvarivanja izraelske države od Eufrata do Nila. Ko poriče tu ideju neka pogleda šta stoji na zgradi izraelske vlade: “izraelska država je od Eufrata do Nila“, ili neka pogleda njihove knjige koje potvrđuju tu ideju (npr. peta knjiga Starog Zavjeta). Grozne slike ubijene djece, ubijenih žena i staraca, porušenih kuća, škola i bolnica nisu još napustile sjećanje i negdje u dubini tog sjećanja susreću se sa istim slikama stradanja bosanskih muslimana iz tako nedavnih dana perioda '92-'95. Slike hrabrih šehida koji su se haman goloruki oduprili avionima i tenkovima su u kontrastu sa praznim pričama vladara koji prodaju maglu, bojeći se za svoje kvazi-antičke stolice. Od momenta kad su dolazeći iz raznih država počeli da naseljavaju Palestinu, metoda za postizanje ciljeva im je bila ubijanje i prolijevanje krvi. Radom cionističkog lobija (među čijim prvacima je bio Theodor Herzl, pisac knjige 'Der Judenstaat'/'Židovska Država' koja je izdata 1896.) njihovo naseljavanje je počelo dugo vremena prije Drugog Svjetskog Rata, ali tek kad je počeo taj rat, o kojem postoje mnoge kontroverzne priče, su počeli dolaziti u velikim brojevima. Ciljevi su im bili očistiti zemlju od onih koji su tu živjeli i zauzimanje vlasti nad tim prostorima. Ova politika je bila praksa židovskih terorističkih organizacija sve do 1948. Poslije proglašavanja izraelske države, državni aparat je nastavio sa istom tom metodom i potpisivanje raznih dogovora nisu uticali na sprovođenje njihovih monstruoznih namjera, a niti brojne usvojene rezolucije.

Zadnji zločin u Gazi

I u ovom zadnjem masakru koji je trajao od 27.12.2008. do 18.01.2009., pokazali su svoj način na koji žele da ostvare te ciljeve. U svom izvještaju od 18.01.2009, ministarstvo Zdravlja u Gazi izjavilo je da je u totalu ubijeno oko 1300 osoba (a kasnije je ova brojka otišla na 1500 nakon pretrage ispod srušenih objekata, koja je još uvijek u toku), 32% od njih su djeca, 8% su žene, a i većina ostalih su civili. Oko 5300 osoba je ranjeno, 35% od njih su djeca i 15% su žene,a većina ostalih su također civili, 16 medicinskih radnika je među ubijenim, 22 od njih je ranjeno, 15 ambulanti je uništeno, 16 medicinskih objekata je pogođeno raznim projektilima. Čak ni objekti Ujedinjenih Nacija nisu pošteđeni tenkovskih granata. Zvaničnici Hamasa su izjavili da je više od 20.000 kuća srušeno u potpunosti ili djelimično. Zijad Ebu Zejd, član Hamasovog političkog biroa, spomenuo je u jednom intervjuu sa turskim novinama 'Vakit' da je u istom periodu rođeno 3500 djece. Spominje jedan slučaj jedne majke koja je izgubila petero djece pa kaže: "Doživjeli smo stvari koje su nam pojačale iman u srcu. Naprimjer, Hamasovi službenici otišli su u posjetu jednoj majci koja je izgubila petero djece u dobi od 5, 10, 15, 22 i 23 godine. Ta ista majka im je rekla upravo ovo: 'Hvala mom Gospodaru što mi je poslao strpljenje jače od raketa koje su na nas poslali cionisti. Vi nastavite s otporom, mi smo zahvalni Allahu.'" Nije tajna da su izraelski okupatori koristili zloglasno oružje 'bijeli fosfor' u tako gusto naseljenoj Gazi. Bijeli fosfor je iznimno lako zapaljiv te može ozbiljno ozlijediti ljude, zapaliti polja i civilne objekte, u dodiru s kožom izaziva duboke opekline koje teško zarastaju. Međunarodni zakon ne dozvoljava korištenje bijelog fosfora u gusto naseljenim mjestima, ali židovi inače ne poštuju ni jedan zakon, a pogotovo ne tako mizeran zakon kojeg se niko ne drži. Na sve ovo su upućene mnoge kritike sa svih strana, ali šta vrijedi upućivati kritiku onima koji su kao stoka; gluhi, nijemi i slijepi. U ovom napadu oni nisu izostavili čak ni korištenje djece kao živi štit, misleći tako da će produžiti svoj bijedni život koji provode u strahu od „meleka smrti“. Allah, 'azze ve dželle, opisuje tu njihovu osobinu u Svojoj Knjizi pa kaže: "I naći ćeš ih, sigurno, da više žude za životom od svih ostalih ljudi, čak i od mnogobožaca; svaki bi volio da poživi hiljadu godina, mada ga to, i kada bi toliko živio, ne bi od patnje udaljilo! - A Allah dobro vidi ono što oni rade." (Prijevod značenja El-Bekara, 96.) Pored ovog zadnjeg zločina, spomenut ćemo i neke ostale pokolje u kojima se odražava ta njihova metoda:

Pokolji u džamiji El-Aksa

Židovi su u najmanju ruku trebali da puste ljude da na miru da obavljaju ibadet, ali to bi im se suprostavljalo njihovoj ćudi pa postaviše velik broj vojnika da uznemiravaju klanjače i zauzeli su jednu školu na jugo-zapadnoj strani mesdžida da im bude štab. Hodaju po mesdžidu i oko mesdžida naoružani šireći strah među klanjačima, a nije ni čudno ako nekad zapucaju na nenaoružan narod koji onda ne može da nađe ništa drugo osim kamenja da brani sebe i El-Aksu. I brojni su šehidi koji su pali na ovakav način na ovom mjestu.
Prvi pokolj u mesdžidu El-Aksa se desio 8. oktobra 1990. godine. Na sabah-namazu tog dana židovski ekstremisti pokušali su da stave kamen temeljac za treći hram u avliji El-Akse, pa su muslimani Jeruzalima ustali da ih spriječe u tom i došlo je do sukoba između muslimana kojih je bilo oko četiri hiljade i židovskih ekstremista, u ovo se po dobro urađenom scenariju umiješala vojska izraelskog okupatora i obasula klanjače rafalima, ubijajući 21 osobu i ranjavajući 150. To im ne bi dosta pa uhapsiše 280 osoba. Poslije pokolja ometali su dolazak i odlazak ambulanti uznemiravajući medicinsko osoblje i tek posle šest sati ranjeni i mrtvi bili su evakuirani.
Drugi pokolj u mesdžidu El-Aksa se desio 1996. godine. Nakon što je okupatorska vlada najavila otvaranje tunela koji se nalazi u blizini zapadnog zida mesdžida, došlo je do sukoba između muslimana Palestine i okupatorske vojske u čitavoj Palestini. Muslimani nisu mogli dopustiti da se to samo tako desi i branili su ovaj mubarek mesdžid čije odlike su u Kur'anu  i Sunetu spomenute. U ovim sukobima koji su trajali tri dana palo je četrdeset šehida i na stotine osoba bilo teže ranjeno.
Treći pokolj u mesdžidu El-Aksa se desio 2000. godine. Zločinac Šaron je htio da posjeti mesdžid El-Aksa u četvrtak 28. septembra 2000. godine, ali u tome ga je spriječila jedna grupa mladića muslimana i tako mu upropastila licemjersku posjetu, iako mu je u pratnji bilo oko tri hiljade vojnika. Slijedećeg dana u vrijeme džume namaza izraelski vojnici su otvorili vatru na klanjače prije nego što su predali selam i tako dođe do konfrontacije u avlijama mesdžida u kojoj je ubijeno sedam muslimana i ranjeno 25. Posle ovog događaja sukobi su se proširili na Zapadnu Obalu i Gazu i ovi sukobi su bili početak druge intifade (ustanka) koja još uvjek traje.

 
Pokolj u selu 'Dir Jasin' 1948   

Dir Jasin je selo u blizini Jeruzalima koje je 1948. brojalo oko 700 stanovnika. U dva sahata ujutro je bilo napadnuto od strane par grupa židova. U uličnim borbama poginulo je 250 osoba, većina njih su bila djeca, žene i starci. U ovom mučkom napadu bilo je silovanih muslimanki, izmrcvarenih tijela mrtvih, rasporenih stomaka trudnih žena, kuća dignutih u zrak…
 
Pokolj u mjestu 'Kefer Kasim' 1956

To je selo blizu grada zvanog Kilkilija koje je u utorak 29. oktobra 1956. napadnuto od strane cionističkih terorista. Napad je izvršen poslije podne kad su se seljani vraćali sa svojih njiva, u tom napadu ubijeno je 49 osoba.

Pokolj u Sabri i Šatiliji 1982

To su dva palestinska izbjeglička kampa u blizini Bejruta. Prije groznog pokolja, tu je stanovalo 90.000 izbjeglica. Napad je izveden od strane izraelskih oružanih snaga i njihovih pomogača libanaca, a planiran od strane (u to vrijeme) izraelskog ministra odbrane Arijela Šarona. U ovoj za čifute tako rutinskoj akciji ubijeno je oko 3000 ljudi, većina njih je, možete već sami pogoditi, djeca, žene i starci.

Pokolj u džamiji zvanoj ' El-Mesdžidu-l-Ibrahimij' 1994

U petak petnaestog dana Ramazana, 1414. Hidžretske godine, za vrijeme sabah-namaza rafali su kao kiša obasuli mesdžid i eksplozije ručnih bombi su prekinule tišinu ibadeta dok su klanjači bili na sedždi. Bilo je oko 350 ubijenih i ranjenih u ovom zločinačkom činu kojeg su počinili židovski vojnici i kolonizatori. Upravo u ovo vrijeme su četnici po istom receptu djelovali po Bosni. Koliko li samo te dvije skupine imaju sličnosti, kad god kakav pokolj naprave uvijek je neko drugi kriv, jer oni imaju tu mitologiju žrtve i tom mitologijom pravdaju sve svoje zločine.

Zatvaranje, torture  i mučenje

Židovi ograničavaju slobodu palestinaca na razne načine, naprimjer zatvaranje bez ikakvog razloga. Nekada to zatvaranje bude popraćeno sa lažnim sudskim procesima na vojnom sudu, a nekada nema nikakvog sudskog procesa uopšte. Broj zatvorenika je u 2000. godini, bio dostigao 850.000. Hapšenje često bude popraćeno sa rušenjem kuće uhapšenog kojem ruke budu svezane i oči pokrivene dok ga udaraju sa kundacima. Nakon toga slijedi ispitivanje, pa ako ne prizna šta god mu se prišije onda biva psihički i fizički mučen. A ako bude primoran da prizna ne bi bilo čudno da ga još gore čeka. Od metoda mučenja su da zatvoreniku bude pokrivena glava sa najlonskom kesom, ne dati mu da spava, udarci, ostaviti ga da bude u tjesnom prostoru, puštanje nepodnošljivo jake muzike, izlaganje zatvorenika jakoj vrućini ili hladnoći, električni šokovi, čupanje kose, nokata i zuba, izolacija. Mnogi su preselili usljed ovakvih mučenja. I nema sumnje da tu ima prostora da čuvari svoju kreativnost mogu da ispolje u vidu izmišljanja drugih metoda. Jer poslije toliko godina istog posla, sve to može da postane malo dosadno pa treba novine. Ali, da li isto tako nama može da dosadi da dovimo za ovu braću? Zar ne treba da ih se sjetimo u dovi Allahu, 'azze ve dželle? Godine 1996. izašao je zakon koji sve ovo dozvoljava radi dobivanja informacija od zatvorenika. Zatvorenici su u velikom broju natiskani jedan na drugog na malom prostoru gdje nema nikakvih sanitetskih uslova. Bolesti se brzo šire, posebno kožne bolesti, a medicinske brige ni na daleko nema, pa zato se rijetko desi da neko izađe iz zatvora bez tjelesne ili psihičke bolesti.

Progoni i protjerivanje

Židovi žele da zavladaju cijelom Palestinom (i dalje) otimanjem zemlje i istjerivanjem palestinskog naroda koji se bori za opstanak. Oni žele da je etnički očiste od svega što nije židovsko. To žele da ostvare kroz protjerivanje stanovnika ili stvaranje takvih uslova da su primorani da sami napuste ognjište u potrazi za opskrbom u boljim okolnostima. Deportacije se nekad dese tako da jednu osobu ili grupu bace u južni Libanon ili u jednu dolinu na jugu Jordana, ili vrše pritisak na neke zatvorenike da napuste rodno mjesto u zamjenu za puštanje na slobodu, tako da s vana sve ovo izlgeda kao lični izbor, ali u suštini to je proganjanje s ciljem etničkog čišćenja. Primjer protjerivanja je jedna deportacija 1993. kada je okupatorska vlada otjerala jednu grupu palestinaca među kojima je bilo doktora, inžinjera, trgovaca i studenata na jug Libana. Tu su teškim okolnostima podigli kamp u mjestu Merdžu-z-Zuhur i tu su ostali dok se nisu izborili za povratak svojoj zemlji.

Prevare i obmane

Okupatorska izraelska vlada nije se zadovoljila sa pokoljima nedužnih palestinaca nego ima praksu da eliminiše vođe džihada, politike i ideologije. Bilo to u Palestini ili van nje. Isto tako su osnovali tajne službe koje imaju zadatak da razbijaju muslimanske redove. Cionisti koriste sva sredstva da bi likvidirali aktivne palestince, bilo to korištenjem oružja, dizanjem auta u zrak, ili stavljanjem eksploziva u pismo. U većini slučajeva dođe do ubijanja ljudi u okolini koji nemaju nikakve veze sa ciljanom osobom. Ovaj način djelovanja je pogotovo proširen za vrijeme prve i druge intifade.

Zagađivanje okoline i vode

Da bi zagorčili život narodu koji ih je od dolaska Islama u Jeruzalim pustio da žive u miru i dao im slobodu na vjeru i trgovinu, židovi zagađuju prirodu na mnoge načine kao npr. zakopavanjem štetnih sredstava u regije gdje žive palestinci, i ovo naravno utiče na zdravstveno stanje naroda. Broj oboljelih od raznih bolesti, od raka naprimjer, se drastično povećao. Isto tako, velike štete nanosi suzavac u kojem se nalaze otrovne hemikalije. Izvori vode nisu ostali netaknuti od prljavih ruku židova. Neke izvore su zagadili i zatrovali čineći tako život onima koji su ovisni od tih izvora nemogućim. I kada se taj napaćeni narod na ikakav način pokuša suprostaviti tom zulumu, onda ta normalna reakcija biva popraćena još većim zulumom. Nije ih bilo sram ubijati poslanike, pa zar da se čudimo tome što ubijaju obične miskine? Kaže Allah Uzvišeni o toj skupini koju je On prokleo i koja nered čini po zemlji: "I poniženje i bijeda na njih padoše i Allahovu srdžbu na sebe navukoše zato što u Allahove dokaze nisu vjerovali i što su ni krive ni dužne vjerovjesnike ubijali, zato što su neposlušni bili i što su sve granice zla prelazili." (Prijevod značenja El-Bekara, 61.)