Sa jednog od javnih skupova organizovanih za pomoć muslimanima Gaze
Kada vidiš obične ljude koji su do juče strahovali od onih koji se pridržavaju vjere i nazivali ih teroristima i ekstremistima, kada ih vidiš kako zajedno s njima organizuju ovaj skup, pomažu im u skupljanju priloga za pomoć braći muslimanima Gaze; kada vidiš ove ljude kako suosjećaju s muslimanima Gaze, s kojim ih ne veže ništa drugo do vjera i pored svih nevjerničkih nastojanja da tu vezu zatru i prekinu, tada kada to sve vidiš hvali svoga Gospodara, Allaha, subhanehu ve te'ala, kada je dao da da'va Tevhida i Sunneta pokaže svoje plodove. Jedan od prisutnih je stavio ruku u svoj džep, izvadio je punu novaca i –ne gledajući koliko je uzeo- stavio je sve to u sanduče za pomoć muslimanima Gaze.
Dječija ručica straga me je vukla za košulju. Govorio je: „Šejh! Šejh! Sačekaj malo!“ Pogledao sam ga. Bio je poput svoje braće, dječice koja su ginula Gazom. Jednom rukom mi je vukao košulju, a u drugoj ruci je držao novac. Rekao je: „Ovo je za moju braću u Gazi!“ Suza mi se otrgnula iz očiju! Bio sam ubjeđen da će ovo nekoliko iskreno datih novčića otežati sanduče za dobrotvorne priloge. Šta više, dječica su u sanduče za priloge stavljali bonbone i keks želeći da i one dođu do njihove braće u Gazi, da se obraduju njima, jer ... možda ih njima nema više ko obradovati! Da, tako mi Allaha! Kada bi se ove bonbone prodavale na trgu, ne bi se mogle kupiti za cijeli Dunjaluk! Doista, one su rječitije od hiljada riječi! Zaustavila me je jedna žena na putu. Podigla je svoje ruke do ušiju ispod mahrame i skinula svoje menđuše. Rekla mi je: „Ovo je za našu braću u Gazi!“ Nisam znao šta da radim s menđušama. Shvatila je to brzo, pa je otišla u najbližu zlataru, prodala menđuše i donijela mi i novac i fakturu. I vidio sam mnoge žene
kako skidaju svoje narukvice, prstenje i daju ih za pomoć muslimanima Gaze. Allaha molim da im taj nakit zamijeni Džennetskim nakitom. Prišao nam je čovjek sa očima punih suza. Rukama je preturao po svojim džepovima. Izgleda nije imao šta da izdvoji, nije imao čime da pomogne svoju braću, pa je skinuo sa sebe odijelo rekavši: „Ovo je za moju braću u Gazi! Ovo je što jedino posjedujem!“ Viđao sam ljude kako daju svoje mobilne aparate, vade svoje kartice i stavljaju mobilne aparate u sanduk za priloge. Nakon toga, začuo se ezan za namaz. Namaz je uspostavljen, a zatim na zadnjem rekatu imam je počeo da uči dovu za našu braću u Gazi. Nakon svega doživljenog, njegove riječi: „Gospodaru naš, pomozi našu braću u Gazi“, mnogo drugačije su zvučale u mojim ušima. I na kraju da kažem stanovnicima, muslimanima Gaze, mojoj braći u Gazi: „Vi ste u mom srcu!“