Lijepi bijeli svijet

- “Amina”, dozivao je  Abdullah sav uzbuđen:
- ”Vidi, vidi!”
Amina je treptavim i uspavanim pogledom gledala u  Abdullaha:
- ”Zašto vičeš? Zašto me budiš, a tako sam lijepo spavala?”
Abdullah stade pored prozora, povuče zavjesu da bi  Amina mogla bolje vidjeti napolje. Tek su se tada potpuno otvorile oči Amini.
- “Pao je snijeg”, uzviknu ona i skoči sa bismilom iz kreveta.
Zajedno su stojali pored prozora i posmatrali taj lijepi, bijeli svjet. Bili su oduševljeni prizorom kojeg su vidjeli. Baš tada začuše glas majke  kako ih zove:
- ”Djeco požurite, umijte se i operite zube, još malo pa morate u školu poći!”
Ubrzo zatim su  Abdullah i Amina, umiveni i veseli, ušli u kuhinju.
- ”Mama jesi li vidjela?”, pitao je Abdullah,
- “Pao je snijeg, možemo li se malo igrati napolju?”
Ali, mama ih nije mogla pustiti, morali su požuriti da ne zakasne u školu.
- “Kada se vratite iz škole igrat ćete  se, inšaAllah, po snijegu.”, reče mama.
Srećom, bio je petak  tako da su Abdullah i Amina samo do podne bili u školu, ali ipak je predugo trajalo dok se oglasilo zvono posljednjeg časa. Kad su djeca izašla u školsko dvorište vidjela su da se snijeg već  otopio. Vraćajući se kući tužno su posmatrali vlažne ulice i travu na kojoj se tek po negdje bijelio trag snijega.
- “Esselamu alejkum, mama’’, rekla je Amina, a Abdullah je samo šutio i ljutito gledao u pod.
- “Esselamu alejkum srce mamino! Zašto ne poselamiš tvoju majku? Zašto gledaš tako ljutito?”, upitala je majka Abdullaha.
- “Ve alejkumusselam,” odgovorio je Abdullah ljutito.
- “Snijeg se otopio, zar ne vidiš mama? A rekla si da ćemo se igrati kad dođemo  iz škole!”
Klimajući glavom majka je potvrdila:
- “To je istina

Abdullah, ali ja sam rekla i inšaAllah - ako Allah bude htio.
- “Onda sam ljut na Allaha”, odgovorio je Abdulah.
Majka je gledala Abdulaha začuđeno:
- ”To je vrlo nezahvalno od tebe Abdullah! Dođi, sjedi tvojoj mami u krilo da ti mama nešto objasni.”
Abdullah je sjeo majki u krilo dok mu je ona objašnjavala da Allah sve može i da se sve događa kako On hoće. Dovoljno je samo da  kaže budi - i ono tako bude.
 - “Ti imaš dobrog babu, mamu i sestru.  Svi smo zdravi, imamo topli dom i dosta ukusne hrane, zato moraš biti Allahu zahvalan, Abdullah.”
Abdulah se zastidi svojih riječi i spusti glavu:
- ”Naravno mama, ti si u pravu!”
Zajedno je s majkom klanjao dva rekata nafile namaza i zahvalio se Allahu na Njegovim blagodatima. Kada je sljedećeg jutra Abdullah ustao, pomakao je zavjesu i pogledao napolje, te uzviknuo:
- SubhanAllah, ponovo je pao snjeg!”
Zahvalni Allahu zbog te blagodati, tog dana Abdullah i Amina su se dugo igrali u snijegu sve dok oboje nisi izgledali kao snješko bjelić.