Karavana pokajnika (9)
Iz plača... Iz plača su me prenule nejačke Salimove ručice. Brisale su mi suze s lica. Govorio je: "Ne plači baba! Uistinu je Allah mnogo milostiv.
Tada sam imala dvanaest godina. Od Islama ništa nisam poznavala. Vježbala sam gimnastiku i ponekad učestvovala u gradskim takmičenjima. Sve sam imala i ništa mi nije nedostajalo.
Zaustavio sam pogled na mladiću kojem je bilo ime Abdullah. U njegovoj blizini čuo se ezan. Poziv na namaz. Međutim, kao da je bio upućen drugim ljudima a ne ovom mladiću, Abdullahu.
Svake srijede i četvrtka on je organizovao sijela. Na tim sijelima, on je nosio svoje grijehe i grijehe svih onih koji su ga slušali. Sve dok nije došao jedan dan.
Trojica mladića sastali su se i upoznali u griješenju. Zatim, Allah, subhanehu ve te'ala, promijenio je njihovo stanje.
Ovo je priča jednog stanovnika Medine Munevvere. ''Imam trideset i sedam godina. Oženjen sam i imam djecu. Sve što je Uzvišeni Allah zabranio, ja sam činio.
Sestra Nura bila je izrazito blijedog lica, mršava tijela. Mnogo je učila Kur'an. Tragala bih za njom i nalazila bih je u njenoj sobi na ruku'u ili sedždi.
Imala sam sestru koja je većinu svog vremena provodila u ibadetu. Stalno je učila Kur'an. Ako bih je tražila, mogla bih je naći na mjestu na kome je obavljala namaz.
